Stavljajući ponekad ogledalo pred savjest i vlastitu dušu, vidim i dosta mrlja na kojima piše sebičnost, lukavost, glupost… Srećom, poznajem dosta drugih ljudi, ne da nisu bolji, nego su i puno gori od mene. Pa žive s osmijehom i uvjerenjem da su najbolji, najiskreniji i najpametniji.
Religije su anđele smjestile na nebo. Valjda zato što ih na zemlji nema. Ali, ponekad mi se učini da su neki ljudi, a život me nagradio poznanstvom sa takvima, svoj zemaljski život proveli i još ga žive baš kao anđeli. Od same dobrote i ljubavi sazdani.
Sjedimo tako jednog predvečerja u bašti jedne kafane moja i ja. Preko puta nas, za stolom mlađahna majka ziba kolica s bebom i svako malo viri da se uvjeri da joj dijete spava. Ponekad mi desno oko uhvati taj prizor, inače gledam svoju ženu. Pričamo glasno i veseli su tonovi na programu. I onda ona meni kroz smijeh kaže:
– A šta bi ti, Toni, kada bih te ja jednostavno šutnula na ulicu?
(Prije te rečenice bavili smo se spiskom mojih grijeha i grešaka nastalih u braku koji je nedavno proslavio jubilarnu 30. godišnjicu. Pa otuda ta rečenica i ima smisla.)
A ja joj odgovorim ovako: “Draga moja, ti sti toliko dobra meni učinila da nema te svađe niti tvoje odluke ili poteza koji bi mene udaljili od tebe. Mogu ja biti i na ulici, ali ne mogu zamisliti život u kome te ne bih potražio da barem ovako kao sada popijemo kafu…”
Utom se brižna majka posvećena do tada bebi okrenu prema nama i reče: “Ja se izvinjavam, ali prisluškivala sam vaš razgovor. Gospođo (kaže mojoj), ja vam moram reći da imate jako romantičnog muža.”
A gospođa se nasmija glasno, spremno odgovorivši: “E, draga moja, skupo bi ga platio onaj ko ga ne poznaje”.
Tako se u trojnom smijehu završi taj razgovor.
Ujutro smo sjeli u auto i krenuli prema Grazu. Nakon njene sinoćnje prodike.
”Hej, Toni, ti donio novac za kupovinu staža u Austriji i misliš sve se riješilo. Otkad ona koverta stoji, a ti ne mrdaš. Hajmo ujutro u penziono u Graz.”
I evo nas, idemo prema plavoj dugoj zgradi na kojoj piše “PSV”, što u prevodu znači penziono. Ona je uredno sakupila i pripremila sve papire, a ja kad god razmišljam o penziji koja bi mi po godinama trebala pripasti prije tri, osjećam neku tjeskobu i nevjericu. Kao da sam u kafkijanskoj mreži birokracije iz koje ne vidim izlaz. Da sam išao sam, ništa ne bih uradio. Jer, službenica na šalteru iz prve me je uvjerila da nemam tu šta da tražim, nego da idem na neko drugo mjesto tu i tu. Ali, evo moje žene, evo papira, strpljivog objašnjavanja i ubjeđivanja i evo i rješenja. Na pravoj smo adresi i biće (ja opet i dan-danas ne vjerujem) sve uređeno.
Othuknemo oboje, izađemo na dugi hodnik gdje smo do maloprije čekali, ona ugleda aparat za kafu.
– Hajmo uzeti po jednu kafu.
Stanemo pred aparat, ja u džepu imam jedan euro, kod nje papirne novčanice, ali šta vrijedi aparat traži siću. Utom se, spazivši valjda našu nemoć, pred nama pojavi sitna žena, svijetle kose, kad bih tražio poređenje, ostala mi u sjećanju kao suncokret. U uniformi je mislim čistačice. Pita kakav problem imamo. Kažem joj fali nam 20 centi za kafu. Ona posegnu u svoj džep i velikodušno stavi 4 eura na moj dlan.
– Ali, gospođo, ovo je previše, ne trebamo toliko.
– Ah, samo ostavite, neka imate za kasnije.
Uzmemo kafe, a austrijska dobrotvorka naslonila se na jedan pult, smješka nam se, maše i kaže: “Aufvidersehen!”
Dirnuti njenom velikodušnošću još neko vrijeme pričamo o ljudskoj dobroti koja je tim veća i vrednija jer dolazi iz srca skromne čistačice.
A priča o njena 4 eura ima i drugi dio.
Vraćajući se, moja predloži: “Hajmo, kad smo već blizu, svratiti do Ikee”.
Parkira auto, torba sa novcem i karticama na zadnjem sjedištu, ona zatvori prednja i pođe da otvori zadnja, a auto se automatski zaključao sam. I šta sad? Srećom, imamo telefone. Zovi ovamo, zovi tamo. Ima pravo na asistenciju, ali valja čekati. Krenula i kiša, nervoza raste, nakon sat zovu nas iz autokuće i kažu da nam valja čekati još najmanje dva sata. Kratimo vrijeme kružeći po Ikei, a onda eto i gladi. Siđemo u prizemlje, tamo McDonald’s. U džepu mi od ona 4 ostala dva i po eura. U bobu tačno i dovoljno za dva hot-doga. I tako eto i ručamo zahvaljujući nepoznatoj ženi. Tako bih volio, ako me ikada put opet nanese prema penzionom, da je potražim i bar kakav cvijet odnesem.
Eto, to su mrvice iz mog života. Običnog, ne posebno značajnog. A kada sam hodao ulicama Graza i kad hodam ulicama bilo kog grada, uhvatim sebe kako se divim i čudim ljudskom redu, organizaciji tog meni često nejasnog, harmoničnog života, kreacijama ljudskih ruku i pameti koje se ogledaju u svakoj zgradi, tramvaju, da ne govorim o tehnološkim čudima koja su nas povezala, kako kaže izlizani izraz, na globalnom planu. Eh, ti dobri i plemeniti ljudi koji su činili i učinili sve da nam život olakšaju i uljepšaju…
A onda kontrapunkt. Klempavi, odvratni ubica, njegovi poslušnici ruše i ubijaju bez milosti, brišu zgrade, živote, robovi mržnje i bezosjećajnosti.
I sjetim se i zovem u pomoć svog mudrog i dragog Peru Radovića, koji mi je povjerio, a na rubu je groba bio:
”Znaš, Toni, ja sam sin sveštenika, ali nisam religiozan. Poštujem te tuđe osjećaje, no mislim, nakon svega što sam doživio i spoznao, da je apsolutna konstanta na ovom svijetu borba između dobra i zla, između svjetla i tame. Dok dobro prevladava, svijeta će biti. A ja hoću da vjerujem da će uvijek prevladati”.
Zakopaće klempavog vođu istorija, zakopala je tolike zločince pa će i njega, doći će sigurno i novi, ali i njima će imati ko da se suprotstavi. Oni što grade i čine svijet podnošljivijim i ljepšim. A na dnu te piramide, znate li ko je?
Čistačica nalik suncokretu iz penzionog u Grazu.
