Kada zakon, recimo Zakon o metrologiji BiH, nema, kao što zaista nema, odredbe o nekom ljudskom i građanskom pravu, recimo o tome ko ima pravo da se u Bosni i Hercegovini bavi mjerenjem gledanosti medija (tzv. piplmetrijom), postavlja se pitanje da li pojedinac, ma ko to bio i ma kojom institucijom rukovodio, ima pravo da donese pravilnik, pa da pravilnikom kao podzakonskim aktom pravno uređuje to pitanje i da svojim pravilnikom ukine piplmetriju? Odgovor je jasan, pojedinac nema to pravo, a objašnjenje zašto mu ono ne pripada nalazi se u Ustavu Bosne i Hercegovine. Naime, u članu 1. tog ustava je propisano da je “Bosna i Hercegovina demokratska država koja funkcioniše u skladu sa zakonom”. Na ovom mjestu riječ “zakonom” nije upotrijebljena kao antonomastički pojam, tj. pojam koji bi imao značenje bilo kog opšteg pravnog akta, već isključivo zakona shvaćenog kao zakon donesen od nadležnog parlamenta. Dakle, BiH funkcioniše na osnovu vladavine zakona, a ne pravilnika kao podzakonskih opštih pravnih akata. Zašto je to tako, i samo tako ako hoćemo vladavinu zakona, a ne vladavinu pojedinaca, u odgovoru na to pitanje mora se imati u vidu sljedeće.
Čitajte kolumne Milana Blagojevića:
Elementarna stvar koja se uči već na osnovnom studiju prava je da se prava i obaveze fizičkih i pravnih lica ne mogu, a da to bude u skladu sa ustavom i vladavinom prava, propisivati, odnosno određivati, podzakonskim propisima – pravilnicima, uputstvima, naredbama, već samo ustavom ili zakonom. Zašto je to jedna od najvažnijih spoznaja pravne nauke u evropsko-kontinentalnom sistemu prava? Pa zato što prava i obaveze fizičkih i pravnih lica, njihov sadržaj i domet, ko ima ta prava, a ko ne, predstavljaju najvažnija pravna pitanja u svakoj demokratskoj državi koja drži do vladavine prava. Zato ta pitanja ne smiju biti prepuštena volji pojedinca, da on sam određuje kome pripada i do kada pripada neko pravo ili obaveza. To u demokratskom društvu, u kojem je vlast istinski konstitucionalizovana, ne može biti domen nijednog pojedinca i njegovog pravilnika, bez obzira na to o kojem pojedincu je riječ i koju javnu funkciju obavlja.
Umjesto toga, ljudska prava i obaveze, a to znači i njihov sadržaj, u šta spadaju i prava i obaveze pravnih lica u bilo kojoj oblasti društvenog života, mogu se propisivati, i određivati njihov domet i trajanje, samo ustavom ili zakonom, pri čemu se to i zakonom može raditi samo ukoliko je ustavom izričito propisano da se za pojedina prava donosi zakon, ili je smisao ustava takav da iz njega proizlazi da ustav implicira donošenje zakona o određenom ljudskom i građanskom pravu, iako to nije tim riječima, tj. izričito propisano u ustavu.
Stoga kada bilo koji zakon eventualno kaže da će se neko od prava ili sloboda fizičkih i pravnih lica, uključujući i prava, odnosno obaveze u oblasti metrologije, ili informisanja i medija, propisati pravilnikom, pa kada se donosilac pravilnika prilikom njegovog donošenja poziva na zakon, da mu je zakon navodno dao pravo da pravilnikom određuje ili ukida neko pojedinačno pravo fizičkih ili pravnih lica, takvo ponašanje, osim što može biti proizvod nečije lične sklonosti da autokratski upravlja sistemom ili institucijom, jeste i posljedica neustavnog zakona na koji se taj pojedinac pozvao prilikom donošenja svog pravilnika. Jer, takav zakon je neustavan, budući da nijedan zakonodavac u sistemu vladavine prava, na kojem počiva i ustavno uređenje propisano Ustavom BiH, nema pravo da svojim zakonom ovlašćuje druge da oni, umjesto zakonodavca i njegovog zakona, kao pojedinci pravilnikom propisuju individualna prava i obaveze.
Nažalost, ovdje u BiH to je gotovo postalo pravilo i pošast u ponašanju, da pojedinci svojim pravilnicima propisuju individualna prava i obaveze i određuju kada će neko od tih prava, kao opšte pravo, prestati (ili iznova početi) da važi, što ustavni sudovi u BiH najčešće samo nijemo posmatraju.
Zato se kao zaključak može pouzdano reći da kada se vodi računa o svemu prethodno istaknutom, što je gotovo aksiomatika pravne nauke i ustavnog prava, onda se ne može pravilnikom kao podzakonskim propisom određivati ko ima pravo da mjeri gledanost medija u BiH, niti se pravilnikom može ukidati piplmetrija i određivati kada će eventualno biti ponovo uvedena, jer je to jedno iz niza ljudskih prava (prava fizičkih i pravnih lica) koje se može određivati samo i isključivo zakonom u skladu sa Ustavom BiH.
