Jedino sigurno, kada je riječ o našoj zemlji, njenoj briselskoj sudbini i odgovoru na pitanje šta će biti poslije četvrtka, 21. marta, jeste da će se desiti petak, 22. mart. Sve drugo je odavno predmet špekulacija, nagađanja, mudrovanja i prognoza, što se sortira i deponuje na police manje-više bespotrebnog, tu i tamo ispraznog, a u konačnici beskorisnog očekivanja od otvaranja pristupnih pregovora sa Evropskom unijom. Kad se ukrste domaće i strane reakcije, posebno poslije tople preporuke Evropske komisije Evropskom vijeću, u čemu ima i malo pretjerivanja i zbrdazdolisane euforije, slika, doduše, postaje privlačno šarolika, ali bi mogla ugroziti osjetljive stomake.
Čitajte kolumne Zlatka Dukića:
Kada je početkom prošle sedmice Evropska komisija odaslala preporuku Evropskom vijeću, a njena šefica Ursula von der Leyen otišla u tačku tvrdnjom da je naša aktuelna vlast za godinu uradila više nego što je učinjeno za minulu deceniju, nije trebalo dugo čekati infektivno širenje euforije. Argumenti za i protiv su dovedeni do usijanja. Svašta se tu udrobilo, bilo je i ataka na dobar ukus i elementarnu pristojnost, uz ono što je politički DNK poznatih adresa naših vladajućih elita – uslovljavanja, ucjene, kaprici, čak i ispostavljanje Bruxellesu zahtjeva koji su na granici drskosti. Recimo, to da se odmah mora dobiti i datum početka pregovora, “bez čega je sve ovo ništa” (Dodik). Ili promptna reakcija Nizozemske i Danske, kojima su sumnjive visoke ocjene o učinjenom u BiH, pa bi moglo biti i malo bure 21. marta, što bi, u najboljem slučaju, podrazumijevalo odobravanje uslovnog otvaranja pregovora.
Ove i slične, u nekim trenucima bolno grube i ni najmanje ugodne refleksije, nisu osobito dojmile neke domaće političke igrače. Oni ne samo da nastavljaju svoj dobro uigran i razigran stil provokacija, udaraca ispod pasa, iskakanja iz tokova kompromisnog i dogovornog odlučivanja o onome što se tiče svih nas. Neki od njih idu i korak dalje, pa se na našem političkom bunjištu – unatoč zdravoj pameti, povoljnom času i prilici koju je bezumno prokockati – dodatno razmahuju verbalnim, stranačkim, političkim i pratećim smećem. Ništa za to što je Ursula von der Leyen u pet tačaka sažela naš napredak na evropskom putu – (1) usklađenost vanjske i sigurnosne politike s evropskom, (2) usvajanje važnih zakona, (3) upravljanje migracijskim tokovima i sporazum sa FRONTEX-om, (4) uvažavanje presuda Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju i (5) operativnost Upravnog odbora za izgradnju mira – jer su domaći inati, uslovljavanja, ucjene i kaprici dokazano jači i preči.
Istovremeno sa odjekom preporuke Evropske komisije i reakcijama bližeg i daljeg okruženja teče domaće prekopavanje prilika i odnosa. Uz saglasnost jedino u tome da su tekuće geopolitičke prilike, najprije ruska agresija na Ukrajinu, olabavile i liberalizovale uslove, možda i doprinijele da nam se progleda kroz prste zbog neurađenih zadataka, nastavljaju se domaća prepucavanja. Zapelo je kod onoga što je ključni HDZ-ov cilj – izmjene Izbornog zakona po njihovoj mustri i kod SNSD-ovog insistiranja da sjedište Apelacionog vijeća Suda BiH bude u Banjoj Luci, nikako u Istočnom Sarajevu, što predlaže trojka. Zakon o sudovima je zakovan na tom pitanju, što je, po svemu sudeći, više od samo inata i tvrdoglavosti. Najbolje je to razjasnio Staša Košarac nakon što prošlog utorka Zakon o sudovima nije prošao na Vijeću ministara: “Lokacija sjedišta Apelacionog vijeća treba da bude što dalje od Sarajeva, kako bi se smanjio uticaj stranaca na pravosudne institucije”(?!).
Na prvi pogled, moglo bi se pomisliti da ovo nije ozbiljan stav ozbiljnog političara. Na drugi i svaki idući pogled, otvara se prostor za maštovito nagađanje i za pitanja, s manje ili više ironije, čak cinizma. Na primjer, zar se stvarno Apelaciono vijeće može (ako je uopšte potrebno) “zaštititi” od stranaca samo tako što neće biti smješteno nadomak Sarajeva? Ili: ako je udaljenost Banje Luke garancija nemiješanja, onda bi se – i tu neozbiljnost bljesne – Vijeće moglo locirati u Papua Novoj Gvineji u istočnom Pacifiku ili na Novi Zeland, to je još dalje od Sarajeva.
Ipak, ovo pitanje je odveć važno i krupno da bi mu se moglo prići i sa tragovima neozbiljnog, ciničnog i ironičnog pristupa. Insistiranje na Banjoj Luci je, valja ponoviti, ne samo inat. To je i nastojanje da se – pod prizemnim (paranoičnim?) izgovorom zaštite od stranaca – pokaže koliko se drži i koliko se uvažava Sarajevo, kao glavni grad države, i kako se odnos prema državi želi relativizirati razvodnjavanjem njenog pravosudnog vrha. Što, usput, ostavlja prostor i za malo sarkazma: kad bi se ostvarilo to s Banjom Lukom, onda bi u svemu možda bilo i nešto dobro – na zgradi Apelacionog vijeća bi stajala tabla na kojoj piše da je to pravosudna institucija države Bosne i Hercegovine, jer je u tom gradu vrlo rijetka pojava zvanična tabla sa imenom države čiji entitet (dio) je RS.
