Kad biste ovako nekome slučajnom prolazniku došli i rekli da, ako itko može razumjeti političku i društvenu situaciju u SAD-u, da bismo to bili mi iz Bosne i Hercegovine, postoji velika mogućnost da bi vam se taj prolaznik krenuo histerično smijati u lice, uvjeren da ste potpuno ludi.
Međutim, situacija je, nažalost po sve, a to sve uključuje ne samo BiH i SAD nego i čitav svijet koji i dalje prilično ovisi od situacije u Americi, upravo takva. Atentat na Donalda Trumpa, čovjeka koji ima uvjerljivo najveće izglede da postane novi/stari predsjednik SAD-a, ne predstavlja izolirani incident, odnosno slučaj koji se može gledati izvan općeg političkog i društvenog konteksta u Americi. Kultura nasilja i političke isključivosti, na čemu je sam Trump itekako radio, dovela je do toga da u SAD-u ima puno više legalnih komada oružja, nego što ima stanovnika, da ogroman broj ljudi ima poluautomatsko naoružanje s kojim je pucano na njega, a da je među naoružanima 60% republikanaca i 40% demokrata. Dodatno, čak 17% građana SAD-a misli da je legitimno likvidirati političkog protivnika, a sve to za posljedicu ima ono što je Željko Pantelić u sjajnom tekstu na Velikim pričama opisao kao sve primjetnije povlačenje ozbiljnih i umjerenih ljudi iz svijeta politike, ali i pravosuđa. Ponajprije jer su izloženi prijetnjama i realno se boje za vlastite živote, a potom i jer je u tako isključivoj društveno-političkoj atmosferi nemoguće bilo šta konstruktivno napraviti.
Čitajte kolumne Dragana Markovine:
I eto nas sada u Bosni i Hercegovini. Zemlji koja puno stvarnih podataka o sebi ne zna, pa tako ni realan broj stanovnika, a kamoli podatke o naoružanosti građana. Ali, realno je za pretpostaviti kako se dobar dio ratnog naoružanja još nalazi po kućama onih koji su to naoružanje zadužili ili nekako drugačije nabavili. Politička je pak atmosfera takva da se svaka, ali doslovno svaka naznaka da bi se u nečemu negdje popustilo, dočeka na nož među svojima i onome koji na to pristane ili takvu politiku inicira, u najmanjem slučaju slijedi poraz na izborima, uz redovno blaćenje po društvenim mrežama. U takvoj vrsti atmosfere, u kojoj jednostavno skoro pa doslovno da nije moguće bilo što konstruktivno dogovoriti ili napraviti, svi umjereniji ljudi se jednostavno povlače, na sceni ostaju radikali, bilo oni iskreno uvjereni u to što zastupaju, ili oni koji to rade iz koristi, društvo i politika se zatim dodatno radikaliziraju i eto nas korak do nasilja.
S tim što je u Bosni i Hercegovini situacija čak i gora, imajući u vidu da je rat bio relativno nedavno, da se radi sve da se traume nikad ne zaliječe i da nepovjerenje i isključivost nisu samo ideološko pitanje nego i nacionalno. A jednako kao u SAD-u, gdje se nalazi sve manje načina da se demokratski sistem izbori s ovim izazovima, Bosna i Hercegovina jednostavno nema neki državni, u Americi bi rekli savezni mehanizam, silu ili autoritet koji bi mogli spriječiti sukobe. Jedini takav autoritet je zapravo bila vanjska politika ponajprije SAD-a, a svi vidimo da je očito kako će se ona u nekom smjeru uskoro promijeniti.
I naravno, čak i među onim razumnijima, kad se pokuša objasniti kamo isključivost vodi, prvi refleks je “što uvijek mi moramo popuštati”.
Ukratko, jednako kao što vrijedi za sve probleme unutrašnjeg uređenja s kojima se sada suočava Europska unija, a koje najbolje mogu razumjeti države i građani nekadašnje SFRJ, tako i građani Bosne i Hercegovine mogu najbolje razumjeti trenutak u kojem se nalaze SAD.
Problem je što to neće nimalo pomoći ni nama, a ni njima, a događaji se prilično ubrzavaju. Jedino što na kraju može ostati poruka ovog teksta jeste to da iz politike treba izbaciti emocije, jer one u pravilu vode u propast. Tko prvi to shvati, živjet će mirno i normalno.
