Što godine više prolaze, unaprijed svjestan da ću se suočiti s optužbama za generalizaciju, počinjem osjećati sve veću nelagodu pred samim sobom što sam u tinejdžerskim godinama potpao pod utjecaj raširene nadmenosti ostalih jugoslavenskih naroda prema Slovencima kao prema nekima koji su se uvijek držali iznad drugih i kao da nisu dio našeg konteksta.
Čitajte kolumne Dragana Markovine:
A Slovenija nije napravila nikakve masovne zločine, niti je otvarala logore, niti je uostalom njena avangardna scena osamdesetih godina tražila bilo što što većina demokratski orijentiranih ljudi ne bi potpisala.
I na kraju krajeva, a to je i povod ovog teksta, svoj desnici i Janšinoj politici unatoč, slovensko društvo, a i institucije su uspješno odolijevali potpunoj negaciji jugoslavenske baštine svih ovih godina. Sve ovo ne znači da devedesetih slovenski nacionalizam nije bio dominantan, da je ljudima koji su izbrisani bilo lako, da su ročni vojnici JNA po dobru zapamtili kratkotrajni rat u Sloveniji, ali to ne mijenja sve ono što sam ranije naveo.
I što je svoj vrhunac dobilo s odlukom Ministarstva kulture Slovenije od ove sedmice, koje je prihvatilo prijedlog Partizanskog zbora iz Ljubljane i upisalo partizanske pjesme u registar nematerijalne kulturne baštine Republike Slovenije. Sve ovo nije se dogodilo slučajno, niti je došlo preko noći, budući da u Sloveniji, ali i u Trstu, već desetljećima djeluju razni zborovi koji pjevaju i održavaju na životu partizanske pjesme, o čemu je još 2016, u sjajnoj knjizi “Novi život partizanskih pjesama”, detaljno pisala kulturologinja Ana Hofman.
Odgovor na pitanje zbog čega je ta tradicija od početka bila održavana u Sloveniji, koja se prva odlučila na put ka nezavisnosti od SFRJ, nije jednoznačan. S jedne strane, nije nemoguće da bi možda u nekoj SFRJ s drugačijim sadržajem Slovenci odlučili i ostati. No, to je na razini pretpostavki.
Na razini pak činjenica, partizanska borba u Sloveniji jeste bila i masovna i autentična, a pod idejom Osvobodilne fronte se jesu borili svi demokratski orijentirani građani. Od kršćanskih socijalista, poput Edvarda Kocbeka, pa do komunista. I bez obzira na kasniju jednopartijsku vlast, sjećanje na tu borbu ostalo je trajno obilježeno demokratičnosti antifašističkog pokreta.
Pored toga, onako sustavnog i razarajućeg rata, kao u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, u Sloveniji nije bilo, pa se nije ni uhvatilo poistovjećivanje JNA, kao nasljednice partizana, s neprijateljskom kulturom i baštinom. Iako je, paradoksalno, upravo Slovenija imala sukob isključivo s JNA.
Na kraju krajeva, kako je prva i relativno bezbolno napustila jugoslavenski kontekst, brzo se uklopivši u Europu, vrlo rano je oživljavanje sjećanja na partizane postalo samo pop kulturni, nostalgični, a nikako politički fenomen.
I još nešto, jednako bitno, kao relativno nacionalno homogena zemlja, Slovenija nije imala priču o međunacionalnim odnosima i partizanskom pokretu.
No, bez obzira na sve ove, nazovimo ih olakotne okolnosti, činjenica da je partizanska baština upravo kao takva prepoznata i zaštićena jeste lijepa i avangardna odluka, koja može biti putokaz ostalima. Pojednostavljeno govoreći, u času kad se ovakva odluka uopće dogodi, a potom i bude normalno prihvaćena u ostalim ex jugoslavenskim republikama, moći ćemo govoriti da živimo u zemljama koje su se mirno suočile s vlastitom prošlošću.
Do tada ostaje nam pjevanje partizanskih pjesama na izdvojenim i getoiziranim proslavama, te na privatnim partyjima.
A opet, ovom odlukom još nije obuhvaćena jedna od najljepših slovenskih revolucionarnih pjesama, koja itekako ima veze s nama, a to je “Bilećanka” autora Milana Apiha, koju u izvedbi Zorana Predina mogu slušati satima. I koja je nastala puno prije Drugog svjetskog rata, kao glas čežnje zatočenih komunista, koji svjedoči da je put do antifašističke borbe same bio i dug i mukotrpan.
