Najprije su se protekle sedmice, nakon višemjesečne političke agonije, vladajući tamo negdje u bakinskom privatluku navodno dogovorili da će se dogovoriti i da će otkočiti sve naše zakočenosti kako bi nam, razumije se, svima zablistalo, svanulo sunce i kako bismo sve naše probleme riješili, te se na proklamovani evropski put jednom konačno trasirali. Ne može se u svemu tome ne vidjeti analogija sa svim onim butmirsko-prudskim i drugim dogovorima koji su nam u godinama iza nas budili i utapali optimizam. Mnogo je vode prošlo našim rijekama, mnogo se jada izlilo u našu svakodnevicu, zarobili smo se u kučine permanentne tranzicije koja nikako da dobaci do neke druge obale, pa se svaki proplamsaj normalnosti doima kao neka nada.
Čitajte kolumne Đorđa Krajišnika:
Ma koliko puta da smo prevareni, i ma koliko da se stvari činile ovdje nerazrješivim, postoji neki minimum ljudske nade i želje da ova zemlja može u jednom trenutku doći u tačku normalnosti i prestati biti crna rupa, zemlja slučaj nad kojom je neprestano potrebno bdjeti i jaditi. Međutim, gledano sa strane razuma, teško je zaista vjerovati da se oni nešto istinski mogu dogovoriti, odnosno da je ta opredijeljenost da nam bude bolje ono čime se bilo koja vlast u Bosni i Hercegovini rukovodi. Premnogo je izdaja bilo u proteklim decenijama da bi se građani oguglali na političke nepodopštine zaista sa bilo kakvim povjerenjem okretali onome što političke elite i pripadajuće im strukture rade, planiraju i najavljuju. Jasno je i pticama na grani da je stanje ove sluđenosti, neprestane izloženosti cijelog društva pritiscima i manipulaciji nacionalističkim trvenjima, došlo do tačke u kojoj se ne nazire bilo kakvo razumno rješenje. Postali smo taoci zarobljeni u svijetu koji se iz srži mijenja, a mi svoje vrijeme traćimo u nemogućnosti da se izvučemo iz narativa devedesetih i primata etničkog ucjenjivanja kako bismo bar pokušali upristojiti i funkcionalizirati ovu državu u njenoj samoopstojnosti.
Potom su došli emisari iz Unije, nisu docnili ni časa, jer kad su se već oni tamo u laktaškom okrugu, navodno, nešto dogovorili, onda je red i dobar običaj da oni dođu i svojim birokratskim rječnikom aminuju ono što su domaći pregaoci između sebe izdogovarali. A kad oni dođu, doima se iz njihovih frazeoloških konstrukcija, jezika suhih deklaracija, deklamacija i svega drugog, da ništa od onoga što su ovi navodno dogovorili zapravo nije ni izvjesno ni blizu. Dočim se naše nestrpljenje da se nešto konačno pomjeri vraća iznova na one niske grane nadanja. Otuda, svi medijski izvještaji koji prate razvoj sastanaka na najvišem državnom nivou i posjete međunarodnih zvaničnika redovno spadaju na to da neko, ovoga puta predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen, kaže da se jasno vidi napredak u BiH, ali da su potrebni dodatni rezultati, posebno kada su u pitanju demokratija i vladavina prava. Sve to jeste isto ono, ili isto ono, ali malo drugačije, što mi već decenijama slušamo, ali kad dođemo do momenta kad bi od toga konačno trebalo možda nešto i biti, ohladi nas taj stav da ipak treba još malo više. “U vašim rukama je da prihvatite ovaj put i neka vas ništa ne usmjeri van ovog kursa”, kazala je Von der Leyen. I iako mi znamo sve to, ne može se oteti dojmu da to iznova gotovo ništa ne znači, jer uvjerenje da su politike koje se vode u BiH okrenute ka tome da je nešto u našim rukama i da nećemo skrenuti sa kursa, čini se slabo i gotovo nemoguće. “Spomenula sam tokom sastanaka sjajan moto koji imamo u EU a to je ujedinjeni u različitosti. Vi, zaista, imate raznolikost, ali ste ujedinjeni u jednom cilju, a to je EU”, dodala je još predsjednica Evropske komisije i čini se da su se ribe u Miljacki i u Vrbasu odavno ujedinile, ali se jednako tako doima da se političke elite u BiH samo jesu ujedinile u jednom: da ova država nikad ne bude normalno okrenuta ka ljudima koji u njoj žive. Mi, čini se, još nismo ni blizu tom ujedinjenju, jer sve nas na svakodnevnom nivou demantuje razjedinjujući nas.
