Kada su službeno Ujedinjeni narodi počeli postojati, 24. listopada sad već davne 1945. godine – četiri mjeseca prije toga usvojena je Povelja UN-a, temeljni dokument – nemali broj skeptika je smatrao da se radi o jednom nemogućem hibridu, koji nikada neće biti u stanju pomiriti različite međunarodne i druge opcije pa je stoga budući konflikt neizbježan, a trajni mir gotovo nemoguć, dok su oni optimističniji zagovarali poziciju da se ipak radi, unatoč inherentnim problemima, o najvećoj nadi čovječanstva u jednu mirniju budućnost. Iako s dobrim vremenskim odmakom, čini se kako se i danas temeljni pogled na UN nije nimalo promijenio i odvija se u fazama koje variraju između temeljne skepse i često zanesenjačkog optimizma.
Čitajte kolumne Pavla Mijovića:
Istovremeno, u javnom diskursu, prisutna je velika količina skepse ne samo usmjerene prema UN-u već i prema drugim međunarodnim organima koje, pojednostavljeno, nazivamo međunarodnom zajednicom, pa je izgledno da ove godine na već spomenuti simbolički datum – rođendan UN-a, neće biti previše čestitki. Kada već prebiremo po povijesnim epizodama, govor Winstona Churchilla iz 1946. u dobroj mjeri reflektira svu problematiku UN-a: ta organizacija, isticao je popularni Britanac, “mora biti stvarnost, a ne varka”, “hram mira”, a ne samo “kokpit” iz kojega se upravlja čovječanstvom.
Širenje mira i sigurnosti te zaštita ljudskih prava – osnovna djelatnost i smisao UN-a, danas se čine samo kao prazni pojmovi koje ratne realnosti u Gazi, Ukrajini i ostalim konfliktnim zonama skoro posve demantiraju. Igra engleskim riječima koja ponajviše izražava skepsu u mirovni kapacitet UN-a je onda da je ta međunarodna organizacija UNinvolved, dakle, neuključena u mirovne dinamike. Propale države uronjene u dugotrajne sukobe, zemlje kojima niti humanitarne intervencije ne mogu ublažiti svakidašnje jadikovke, svjedok su također nemoći UN-a. No, erozija smisla UN-a i manjak efektivne zaštite ljudskih života nisu započeli tek recentno, već prate razvoj te privilegirane međunarodne institucije od njezinih početaka. Pomalo je paradoksalan životni put te velike međunarodne institucije, obilježen je kompromisima, ali i skandalima te spletkama na visokom nivou, naprednim idejama, ali i katastrofalnom razlikom između onoga što je propovijedala i onoga što je ili nije radila. UN se pokazao kao vrlo produktivan u normiranju gotovo svega, počevši od Opće deklaracije o pravima čovjeka – tu je stvoren standard koji je pretendirao štititi svaki ljudski život, ali je prečesto demantiran u stvarnosti.
Dok je UN širio ideju ljudskih prava, države lideri ih nisu poštivale u vlastitim dvorištima i: SAD su ideju da su svi ljudi stvoreni jednaki demantirale rasnom i etničkom segregacijom, a SSSR ih je, ovisno o raznim fazama, drastično ili blaže limitirao, vjerujući da su ona samo konstrukt zapadnog uma. Razne države članice koje su deklarativno širile mir, (polu)javno su intervenirale u mnogim trusnim dijelovima svijeta, instalirajući klijentelističke vlade, potičući socijalne nejednakosti i eksploatirajući resurse. Devedesete godine su isprva započele optimizmom kako je liberalni svijet napokon izašao kao pobjednik nakon toliko desetljeća hladnog rata, i kako će liberalne institucije imati sve veću ulogu u svijetu koji je imao nastati, ali onda je zapelo, temeljno zapelo: krenulo je sa Somalijom 1993. godine, a genocidi u Ruandi (1994) i Bosni i Hercegovini (1995), zakasnjeli intervencionizam na prostoru bivše Jugoslavije – sve su to postali djelići mozaika koji su potvrđivali lokalnu i globalnu skepsu u smisao, ciljeve i misiju UN-a.
Nedavno održana skupština Ujedinjenih naroda na prestižnim pozornicama New Yorka pokazala je kako je i ta međunarodna organizacija zakasnjelo postala svjesna problema i pokušava ih ako ne riješiti, onda bar adresirati. Problem nije pričati o ljudskim pravima, razvijati deklaracije o miru i održivom razvoju – to su najčešće teme, već njihova primjena. Naglasak je stavljen na razvoj novih modela upravljanja kojemu prethodi fino ažuriranje međunarodnih modela globalnog upravljanja – poput reforme Vijeća sigurnosti, a sve sa svrhom kako bi djelovanje UN-a nadišlo opetovane blokade te kako bi bilo brzo i efikasno. Nova misija UN-a usmjerena je prema mladim generacijama, koje ponajviše čeznu za inkluzivnijim svijetom, a ne životom obilježenim fluidnim strahovima od budućnosti, bilo njihove individualne bilo one društvene, koja se i danas u mnogim aspektima čini prijeteća i rizična za njihovu egzistenciju. Svjestan je UN napetosti između samih država koje se vode vlastitim logikama i interesima, opasnostima od novih oblika ratova, egoističnom ekskluzivnosti i diskriminacijom, etničkim čišćenjima te genocidima u nastanku koji kod mnogih izazivaju sumnje u smisao međunarodne zajednice. I dok je dijagnoza suvremenog društveno-političkog stanja gotovo savršena, čini se da je, kako nekada, tako i sada, najveća boljka UN-a ostala u tome kakvu terapiju primijeniti, da se poslužimo medicinskim jezikom. Kako prevesti u djelo ono u što ta međunarodna institucija vjeruje, kako bi smanjila globalnu skepsu i iznova potvrdila vlastitu vjerodostojnost? Iako je UN i danas jedna od najvećih nada čovječanstva, ostaje generalna skepsa da će se jedan institucionalni metuzalem, koji puni 79 ljeta, uspjeti modernizirati na brz i funkcionalan način. U očekivanju novih modela globalnog upravljanja i rješavanja konflikta, UN trenutno, iako slavljenik, i nema previše razloga za slavlje. Trenutno slave skeptici i razne bulumente političara, pseudointelektualaca, koji svaki gaf i nekoherentnost međunarodne zajednice koriste kao argument u prilog vlastitim političkim agendama, limitiranim i isključivim, svemu onom što je UN pokušao, makar deklarativno, promijeniti još od osnutka.
