“Ko se jednom napije vode sa Baščaršije, nikad više iz Saraj’va taj otići ne umije”, kaže pjesma inspirisana legendom o neodoljivosti glavnog grada Bosne i Hercegovine. Pjesmu je, krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća, najprosperitetnijeg perioda Sarajeva, lansirao Safet Isović; u njoj jedan mladić dolazi u Sarajevo da upozna grad, ali “žeđ ljubavi česmu nađe”, on upoznaje mladu Sarajku i zaboravlja “kud je poš’o i kud ga vodi drum”. I čitava mu mladost, i godine nakon nje, ostadoše u gradu njegove sudbine. Hladna i pitka sarajevska voda iz ove pjesme zapravo je voda iz poznate javne česme koja se nalazi u kamenom zidu harema Begove džamije. Za ljetnih vrućina, prolaznici se zaustavljaju kraj te stare česme, čekajući u redu da se osvježe i rashlade.
Ali, u životu nije sve kao u pjesmi. Mnogi od onih koji su rođeni i odrasli u Sarajevu napustili su ga tokom proteklog rata i više se nikad nisu vratili, čak ni da prođu stazama svojih uspomena. Nekadašnje Sarajevo više ne postoji, a ovo današnje ne smatraju svojim. Oni koji u njemu žive podijeljeni su dubokim socijalnim, političkim i kulturološkim razlikama i sve u svemu, malo njih je zadovoljno sobom i gradom. Teška je to, složena i ne baš vesela priča, jako slična postkomunističkim pričama o gradovima u regionu.
S druge pak strane, popularnost Sarajeva na turističkoj berzi je iz godine u godinu u porastu i dostiže vrhunac u vrijeme njegovog prestižnog Filmskog festivala. Turisti iz raznih zemalja, pa i onih najudaljenijih, dolaze u sve većem broju i ljeti i zimi, jer ime Sarajeva i dalje “zvoni” diljem svijeta. Svi oni žele da se “napiju vode sa Baščaršije”, ma šta se pod tim podrazumijevalo – od istorije, sa Ferdinandom, Sofijom i Gavrilom Principom u glavnim ulogama, do mita o sarajevskim ćevapima. Mnogi još “padaju” na glavni mamac iz starih turističkih prospekata u kojima stoji da je Sarajevo multietnički grad, mjesto dodira i prožimanja dviju velikih kultura, Istoka i Zapada. Najbrojniji su Arapi, koji svojim mnoštvom i živahnošću stvaraju dojam da su gotovo jedini turisti u gradu. Oni se i najduže zadržavaju, za razliku od takođe velikog broja mladih iz Evrope i zemalja u regionu, koji ne ostaju duže od dva-tri dana. Međutim, kao i sve drugo u ovoj zemlji, i turizam je neuređena, poluzapuštena oblast, prepuštena improvizaciji i groznici brze zarade, pa budžetska kasa nema od toga bogzna kakvog ćara. Jedino se mediji patriotski trude da turistička zbivanja prikažu boljim i atraktivnijim nego što jesu. Turisti vole doći u Sarajevo, ali ima se utisak da se rijetko ponovo vraćaju. Objektivno gledajući, osim izobilja dobre i jeftine hrane i privlačnosti glavnog gradskog jezgra, ono nema da im ponudi ništa izuzetno. Na tome se tek radi.
Usput rečeno, malo ko obožava Sarajevo kao estradne zvijezde iz regiona. To je svijet koji umije da mu se dodvori, što je uostalom sastavni dio njegovog zanimanja, pa ti dođe da povjeruješ kako je njihovo srce u Sarajevu, a ne negdje drugdje, kako je to njihov grad i kako naprosto ne mogu da žive bez njega. Jer Sarajevo je uvijek spremno da odriješi kesu i debelo plati njihove nastupe kako bi zadržalo imidž nekadašnjeg jugoslovenskog muzičkog centra. Ili, kako je pjevao veliki Đorđe Balašević: “Ko vas takve ne bi voleo…” Ko nas ne bi volio kad smo, iako siromašni, tako galantni? Nemamo para za liječenje sve većeg broja sugrađana oboljelih od raka, nemamo ih ni za mnoge druge nasušne potrebe, ali imamo za muzičke spektakle. Pa ko nas takve ne bi volio! Sarajevo luta ponovo tražeći sebe. Tradicionalni identitet, po kojem je bilo prepoznatljivo, pripada prošlosti, a novi, iako još nije do kraja definisan, postaje sve manje privlačan. To je stanje u kojem se lako upada u zamku provincijalizma. Dolazak Davida Coultharda, čuvenog vozača Formule 1, mediji su najavili kao prvorazrednu senzaciju. Coulthard je 9. juna, bila je nedjelja, sjeo u šampionski bolid i pojurio sarajevskim ulicama, uz prepoznatljiv zvuk koji se čuje na velikim utrkama ovih automobila. Pratilo ga je oko deset hiljada uzbuđenih posjetilaca, koliko ih nije bilo ni na jednom građanskom protestu, a novine su sutradan objavile neuobičajeno opširan izvještaj o tom događaju, nazvavši ga “neviđenim spektaklom”. “Sarajevo rame uz rame sa svjetskim metropolama”, glasio je naslov u jednom ovdašnjem dnevnom listu?! Eto kako malo treba da se postane svjetska metropola.
Aktuelna gradonačelnica Benjamina Karić, koja u timu Nermina Nikšića nastupa u zelenom dresu, brine o ugledu Sarajeva tako što povodom nekih važnih datuma urbi et orbi objavljuje da je ono slobodarsko i antifašističko, da je multietničko i kosmopolitsko, otvoreno za sve ljude. Naše drago Sarajevo, kako gospođa gradonačelnica voli teatralno reći. Ali iza tih protokolarnih fraza stoje veći ili manji upitnici. Slika današnjeg stvarnog Sarajeva, onog izvan protokola, posve je drugačija. O tome vrve novinski naslovi iz kojih se vidi da je Sarajevo zapušten grad, da je grad brutalnog i sve učestalijeg nasilja i straha i da sve više liči na Divlji zapad, a da je Baščaršija, hedonističko kraljevstvo glavnog grada, postala omiljeno mjesto oružanih obračuna lokalnih kriminalaca. Hoćeš-nećeš, Sarajevo takvim čine njegovi stanovnici, bez obzira na to koliko ih je, pa se nameće pitanje: da li je ono postalo nevoljeni grad? Da vidimo šta o tome kaže Goran Bregović, jedan od najpoznatijih Sarajlija: “Gledao sam nekoga kako priča o tome kako je hiljadu puta htio da zadavi, da zakolje svoju ženu, da je ubije na spavanju, da je otruje… Ali nikad, naravno, nije mu palo na pamet da se razvede od nje. Tako bih ja mogao da o Sarajevu kažem hiljadu stvari koje ne valjaju, ali sam Sarajlija. To je neizlječiva dijagnoza”.
Ovo mi se nimalo ne sviđa. Ali, ko sam ja da se tu, pored živog Bregovića nešto pitam. Uostalom, među Sarajlijama svaka njegova riječ je carska i neporeciva.
