Špijuniranje, kao jedan od najstarijih svjetskih zanata, opet se našlo u žiži svjetske javnosti: kineski hakeri su recentno neautorizirano ušli u američku telekomunikacijsku infrastrukturu s namjerom da prikupe informaciju i pokoju pikanteriju o predsjedničkim kandidatima Harris i Trumpu, i tako eventualno utječu na sam ishod izbora. Zatim je nedavno otkriveno kako u Italiji izraelski Mossad prikuplja podatke o trgovanju iranskim plinom pod sankcijama, dok iranski špijuni prikupljaju podatke o izraelskoj kritičkoj infrastrukturi. Dok se utjecanje na ishod predsjedničkih izbora u Americi te špijunaža kritičke infrastrukture, posebno energetskog sektora, čine kao tipične špijunske rabote, javnost ponajviše zabavlja curenje podataka pripadnika obavještajne zajednice koje su dovele do ugroze štićenih osoba.
Čitajte kolumne Pavla Mijovića:
Naime, tjelohranitelji bivših i aktualnih svjetskih lidera, poput Trumpa, Putina i Macrona, vlastite fizičke aktivnosti poput bjesomučnog trčanja ili agonističkog pedalanja, dijelili su na popularnoj online platformi Strava, tako da su široj javnosti, uz kilometražu i tempo, lagano otkrili i točno mapirali lokacije lidera, što, naravno, predstavlja moguću sigurnosnu ugrozu. Špijuniranje će tako, u informacijskom dobu, kakvo je naše, uz konstantni rast društvenih mreža i dijeljenja životnih i drugih navika na istima, zadobiti različite forme uz pokoji komični obris.
Iako su filmovi o Jamesu Bondu učinili svoje, tako da i danas špijunske aktivnosti vežemo s mondenim životom, ljepuškastim pratiljama, moćnim automobilima i mnogo adrenalina, suvremene špijunske aktivnosti više odgovaraju dobro organiziranom uredskom poslu unutar privatne firme koja se bavi prikupljanjem, obradom informacija, a onda, kako i priliči, prodajom istih. Svojedobno se, neposredno nakon terorističkog napada 9/11, američki senator Bob Graham zalagao za “simbiozu obavještajne zajednice i privatnog sektora”, što će u godinama koje su uslijedile omogućiti razvoj velikih vojnoindustrijskih tvrtki, poput Lockheed Martina i Boeinga, kojima su obavještajne aktivnosti jedna od važnijih djelatnosti, a glavni izvor profita ugovaranje poslova s najboljim od svih poslodavaca – državom. Upravo je simbioza upravljanja državom i beskrupuloznog biznisa glavni etički problem privatnih obavještajnih agencija: dok se suvremene demokracije diče deklarativnom zaštitom ljudskih prava i ustavnog poretka, privatne agencije preferiraju druge obrasce ponašanja te se često kreću u brojnim sivim zonama, s onu stranu morala, ali i zakona.
Recentni primjer u Italiji, koji je, iako benignijeg tipa, ipak uspio uzburkati javnost, ide u prilog tezi kako su suvremene obavještajne aktivnosti vođene bazičnom start-up logikom: za pokrenuti dobru privatnu obavještajnu aktivnost potreban vam je jedan bivši obavještajac, jedan IT stručnjak, pokoji hacker i jedan menadžer svih aktivnosti. Kako bi željeni biznis bio uspješan, potrebno je i registrirati aktivnost i hrabro se otisnuti u nesigurne poduzetničke vode i u uzbudljivu sferu privatnih obavještajnih agencija. Tako je nastala agencija Equalize, sa sjedištem u Milanu, čije je aktivnosti vodio stanoviti Carmine Gallo, u Italiji poznat pod nazivom superpolicajac, budući da se gotovo 40 godina bavio istraživanjem najtežih delikata, terorizma, mafije i sličnih kriminogenih fenomena. Prije kraja radne karijere odlučio je usmjeriti se u privatni sektor, gdje je okupio raznoliku družbu sastavljenu od hackera – koji su iskustvo stekli surađujući s poznatom grupom Anonymus, nekoliko privatnih istražitelja i direktora operacija, koji je ciljano želio unovčiti informacije do kojih su došli nelegalnim putem. Nelegalnost zbog koje su i završili u pritvoru suočeni s ozbiljnim optužbama sastojala se u vrlo jednostavnim radnjama birokratskog tipa. Naime, iskoristivši sigurnosne propuste državnih baza podataka (Serpico – porezni korisnici; SDI – ulazne i izlazne fakture; INPS – državni zavod za socijalno osiguranje i centralnu bazu podataka matičnih ureda), privatni obavještajci su pristupali osjetljivim podacima i na temelju njih su pravili prave dossiere, koje su kasnije planirali unovčiti na tržištu. Preliminarna istraga pokazuje kako su prikupili oko 800.000 dossiera, a među njima su bili podaci o bivšem premijeru Matteu Renziju, aktualnom predsjedniku Sergiu Mattarelli, te o krugu političara bliskih aktualnoj premijerki Giorgi Meloni. Podatke iz osjetljivih baza podataka upotpunjavali su klasičnim hackerskim strategijama, poput pristupa e-mailu, telefonskim i drugim komunikacijskim kanalima. Talijanskim sigurnosnim službama su postali zanimljivi tek kada su se strane agenture, poput Mossada, počele zanimati za prikupljene podatke, motivirane geopolitikom ili čistim ekonomskim interesima.
Talijanski slučaj poprilično je egzemplarnog tipa i pokazuje kako je privatizacija obavještajnih aktivnosti u našoj, epohi informacija, vrlo dinamičan sektor koji je moguće dobro unovčiti. Nekada smo privatizaciju vezali isključivo za pretvaranje imovine iz državnog u privatnog vlasništvo, te urušavanjem svih sektora s kojima je nekada država gospodarila, poput zdravstva, obrazovanja i kritičkih resursa. Danas svjedočimo trendu da se i obavještajna zajednica, koja se nekada smatrala jednom od osnovnih poluga državne moći, otisnula u korporativno carstvo, preuzevši određene državne funkcije, stavivši svoje resurse i snage u službu većinom privatnog kapitala i pojedinačnih interesa, koji su oduvijek bili veliki izazov za svaku demokraciju.
