Donald Trump ponovno je u predsjedničkom sedlu: na nedavno održanim predsjedničkim izborima suvereno je osvojio većinu glasova, što elektorskih – 312 glasova, što onih realnih, većine birača, koji su dosegli broj od gotovo 75 milijuna. Trump će u svom pobjedničkom govoru s velikim ponosom istaknuti kako je sama pobjeda plod njegovog političkog pokreta – reći će, najvećeg ikada – koji je uspio mobilizirati većinu glasačkog tijela, obećavši im da će upravo on izliječiti i popraviti Ameriku. Nekonvencionalni Donald je i doktor i majstor, kontroverzni biznismen i državnik, nježni muž i ponekad seksist, militantni pacifist, mlađahni sedamdesetosmogodišnjak, ikona popularne kulture i najveći strah raznih političkih establishmenta, kojima je već iskomunicirao obračun u najavi. Pun je ljubavi ali i mržnje, razuma i osjećaja, i ostalih kontradiktornih stavova i emocija, Donald Trump svojevrsni je politički paradoks kojega je teško opisati konvencionalnim političkim kategorijama i jezikom. Francis Fukuyama, poluprecizni analitičar svjetske reputacije, lamentira kako će sam Trump dokinuti liberalni svjetski poredak, afirmirati potpuno nemoralnu politiku, ovladati američkim pravnim sistemom te promijeniti međunarodni poredak. Ako već ove generalije i nisu pretjerano precizne, Fukuyama je dobro konstatirao kako novi izbor Trumpa svjedoči kako njegov prvi izbor nije uopće bio slučajan, neka vrsta političke anomalije, već znak da nova politička normalnost u vidu Trumpa tek ima doći.
Iako je i prva Trumpova izborna pobjeda, 2016, od mnogih dočekana kao iznenađenje – neki su je nazivali iznenadni udar asteroida, ipak su i onda ekvilibriraniji analitičari isticali kako je Trump naprosto kulminacija negativnih demokratskih trendova i šire polarizacije u američkom društvu, koju su i republikanci i demokrati godinama promicali. Jedni su dobri, drugi su loši – predvidljive teze – njihovi lideri su neumorno širili godinama, medijski outleti koje su kontrolirali su dalje širili animozitete, a prosječni američki glasač nije mogao ostati imun na to stvorivši generalnu antipatiju prema suprotnom političkom taboru. Iako su generalno promatrani kao jedan politički narod, i kod samih Amerikanaca se stvorila djelomična odioznost prema suprotstavljenim političkim skupinama: istraživački podaci iz 2018. su pokazali kako bi čak 45% demokrata i 35% republikanaca bilo nezadovoljno ako bi im dijete za životnog partnera odabralo osobu iz suprotstavljenog tabora, dok se šezdesetih godina taj broj kretao na gotovo zanemarivih 4%. Politička polarizacija uvukla se ne samo u glave već i u domove Amerikanaca, a povezana istraživanja su pokazivala rast preferencija za autoritarne lidere, kakav je sam Trump. Politički analitičari, opremljeni standardnim analitičkim okvirima koji su se pokazali neadekvatni, Trumpa su olako diskreditirali etiketirajući ga kao populista, ekstrema, malignog aktera, zaboravivši najčešće činjenicu da današnji prosječni glasač preferira upravo takve lidere.
Donald nije nikako uzrok polarizacije američkog društva, ali jest zasigurno njezina predsjednička posljedica: on u svom političkom djelovanju i osebujnom personalityju utjelovljuje sve one neriješene konflikte i kontradikcije, strahove i nade, koje su prisutne u društvu. No, za razliku od stare političke kaste, Donald je nudio brza rješenja – za male plaće, skupo gorivo, bujanje wokizma u pojedinim saveznim državama, prijetio je sukobima, ali je i mirio vječne neprijatelje, radovao se legalnim migrantima, dok je ilegalim prijetio masovnim deportacijama – te ga je sve to stavilo na pistu političkog mesijanizma. Trump je od mnogih shvaćen kao spasitelj, a on je tu dijalošku igru između sebe i biračkog tijela u potpunosti prihvatio: njegove poruke s kojima je osvajao duše birača bazirale su se na glagolima popraviti i izliječiti – sve negativnosti koje su prethodne politike izazvale, a kompletirane su glagolima kazniti i deportirati, sanjajući budući revanšizam prema političkim i drugim oponentima. Krivični progon kojemu je nakon neuspješnog državnog udara bio izložen iskoristio je kako bi podigao vlastiti politički rejting, a neuspješni atentat mu je dodatno učvrstio poziciju nedodirljivosti – ni smrt, a kamoli politički oponenti mu ne mogu ama baš ništa.
Slavoj Žižek analizirajući Donaldovu popularnost, iz slične perspektive – one duha i klime vremena, te osobina prosječnog glasača, ističe kako smo ga upravo mi stvorili, misleći na njegove pristalice, koji se, prema mišljenju slovenskog filozofa svjetskog glasa, nalaze u stanju kolektivne apatije koja zahtijeva stalnu hiperaktivnost ne ostavljajući nam vremena ni volje za refleksiju, dublje promišljanje eventualnih posljedica naših odabira. Trump je naprosto magnet za takav birački profil, stoga čitavo svoje političko djelovanje temelji na bazičnim ljudskim instinktima, te je on sam savršena personifikacije kontradiktorne politike i stavova, koja privlači ljude. Vrijeđa hispansku populaciju, ali mu ona daje povjerenje, njegove pristalice pokušavaju državni udar, ali ih on heroizira podržavajući vaninstitucionalno djelovanje i nasilje. Ljubitelj potpuno mondenog života, ali istovremeno i zaštitnik američkih obitelji, milosrdan ali i surov, Trumpovi pjesničko-militarni stavovi lagano su osvojili šaroliki američki elektorat, koji je zajednički povezala želja za ekonomskim prosperitetom i stavljanje njih na prvo mjesto. Trumpova pobjeda samo potvrđuje šire društvene trendove, rast autoritarizma i nekonvencionalnih lidera, koji nisu više, kao nekad, izolirani slučaj, već predstavljaju u političkom svijetu novo normalno, kako u Sjedinjenim Američkim Državama tako i drugdje.
