Trideset i osam stepeni bilo je 16. jula u Bratuncu. Bio je to, ako je vjerovati statističkim podacima, najtopliji dan ove godine u ovom ni selu ni gradiću koji broji tek malo manje od osam hiljada duša. Pržilo je toga dana i u Mostaru, pakleno je bilo i u Banjoj Luci, bogzna kako je bilo pod trebinjskim platanima, ali nigdje nije cicilo kao što je cicilo u Bratuncu. Na toj je julskoj vatri Emir Suljagić ispekao nekoliko članova delegacije Evropske unije u Bosni i Hercegovini koji su ranije toga dana položili cvijeće na spomen-obilježje stradalim srpskim žrtvama u Bratuncu.
Dok je Emir pripremao marinadu – da mu članovi delegacije ne budu suvi i krti – jadne je diplomate na vatri jednom, pa i cijela dva puta okrenula Munira Subašić. I njenom je tekućem računu smetalo što je ova delegacija došla u Bratunac i položila cvijeće na spomen-obilježje pobijenim srpskim civilima. Salatu i piće su spremali predstavnici Udruženja žrtava i svjedoka genocida, Pokret Majke enklava Srebrenica i Žepa, Žene Podrinja, Udruženje Majke Srebrenice i Žene Srebrenice.
Čitajte kolumne Gorana Dakića:
Eto, sve se toga dana diglo na pravedne noge da osudi odavanje počasti “nevino ubijenim civilima”. Kao da postoje “krivo ubijeni civili”. Četiri bošnjačka musketira, četiri bošnjačka jahača apokalipse još jednom su, zajedno i snažno, poslali poruku da je samo genocidan Srbin dobar Srbin. A najbolje bi bilo da je pride i mrtav. Emir Suljagić, Munira Subašić, Ramiz Salkić i Dragan Bursać. Jadna istina kojoj su ova četiri para očiju svjedoci. Što bi rekli u Crnoj Gori: Teško selo u kojem kokoši poju.
Posljednji je među ovim poskocima skočio Salkić i to otvorenim pismom koje je uputio upravo Delegaciji EU u BiH, ali i ambasadama Španije, Rumunije, Češke, Slovenije i Grčke, jer su upravo Španac, Rumun, Čeh, Slovenac i Grk bili u delegaciji na groblju u Bratuncu. Salkić je ovo pismo uputio kao narodni poslanik i kao “preživjeli logoraš dva srpska logora”. On je u otvorenom pismu evropskim prijateljima (kao da zatvoreno pismo postoji) rekao sve što su već rekli Suljagić, Munira i Bursać, ali…
Salkić je, kako piše na njegovoj veb-stranici, magistar prirodnih nauka iz oblasti biologije i ta bi njegova naučna titula morala nešto da garantuje. I njemu i nama. Ali ne garantuje ništa. Magistar prirodnih nauka bi, recimo, morao znati da se brojevi do deset pišu slovima, a ne brojevima. Morao bi znati i to da se ne piše “10 i 11 juli”, već isključivo i samo “10. i 11. juli”. Tako je u svim jezicima kojima se govori u BiH, ma koliko ih bilo i ma kako se zvali. Ako je Salkić na drugom ciklusu studija imao predmet “akademsko pisanje”, na njemu je mogao da nauči da se vokativ odvaja zarezom. Ako to već nije naučio u osnovnoj ili u srednjoj školi.
No dobro, Salkiću su i pravopis i gramatika dalji rođaci, nije on ni prvi, a bogami ni posljednji koji kuburi sa jezičkim normama i prima dvije-tri-četiri milje mjesečno, ali ima i nešto drugo. Salkić, naime, ovo pismo piše kao “poslanik NSRs”. Ne kao “poslanik NSRS”, nego baš tako kako je napisano, kao “poslanik NSRs”. Svakome se može desiti da mu se prst omakne prilikom kucanja, ali đavo je, kao i uvijek, u detaljima, a tih detalja kod “preživjelog logoraša dva srpska logora” ima, što bi rekli, k’o Rokića.
Na pomenutoj veb-stranici uvaženog narodnog poslanika postoji i poglavlje “Biografija bošnjačkog političara i poslanika u Skupštini Rs”. Ne, dakle, “Biografija bošnjačkog političara i poslanika u Skupštini RS”, nego baš tako kako je napisano – “Biografija bošnjačkog političara i poslanika u Skupštini Rs”. Nema nikakve sumnje da ovo nije pisao magistar – magistri nisu toliko nepismeni – nego da je sve to pisao član Glavnog odbora i član Predsjedništva SDA. Samo njima takav krmačluk može pasti na um.
U samoj Salkićevoj biografiji stoji da je 2003. godine biran za predsjednika Kluba Bošnjaka u Vijeću naroda Rs. Ne “u Vijeću naroda RS”, nego baš “u Vijeću naroda Rs”. Pa se dalje navodi kako od 2007. godine obavlja dužnost predsjednika Kluba poslanika SDA-SDP u Narodnoj skupštini Rs. Ne “u Narodnoj skupštini RS”, nego opet i ponovo “u Narodnoj skupštini Rs”. Na opštim izborima 2014. godine izabran je za potpredsjednika bh. entiteta Rs. Ne “bh. entiteta RS”, nego “bh. entiteta Rs”.
Gdje god treba “RS”, Salkić stavlja “Rs”. Zašto? Nije Salkić jedini bošnjački političar koji bi se prije odrekao svih apanaža nego što bi rekao “Republika Srpska”, ali je valjda jedini koji ni to “Er Es” ne piše kako bi trebalo da piše, nego svuda i vazda tura malo “s”. Salkić, kao i njegova prethodnica u vidu Suljagića, Munire i Bursaća, naprosto do te mjere mrzi Republiku Srpsku da ni to “Srpska” ne može da napiše onako kako se ona u tom nazivu jedino i piše. Tek kada je svedena na malo slovo, tek kada je obezličena i tek kada je jeftino i nakaradno ponižena, tek tada je ona po mjeri širokog Salkićevog kosmopolitskog duha. Koji je zapravo uzak kao haustor. I naravno da takva hulja nastupa sa pozicije vrhunskog tumača morala, istine i poštenja. A u svemu tome ima neke lijepe ironije koja veli da su inicijali Ramiza Salkića upravo – RS.
