Priča koja se po ladarama i uz kotlove godinama priča ide ovako: krenula Dodikova supruga, nakon jutarnje kafe i pregleda prvih vijesti na javnom servisu, u obilazak imanja. Da pogleda da grȁd slučajno nije ubio vozni park i jabuke, da provjeri da li se nova trava iza kuće primila, da kaže pomoćnom osoblju šta ko mora da oposli toga dana. U tom obilasku gospođa Dodik naleti na komšinicu i odluči da joj se požali na prilike u domaćinstvu.
“Eeee, kono moja”, poče izdaleka Dodikova bolja polovina, “vidiš li ti sve ovo? Vidiš li? Pogledaj ti ovu našu kuću. Pogledaj ti ovo imanje. Gore imamo i voće. Ne znam koliko stabala, to muž i djeca rade, ali ima podosta. Vidiš li ti ova naša auta? Vidi ovu našu garažu. Ovo jezerce oko kuće. Vidi i ovaj most. Treba sve to održavati. Treba pokositi svaki drugi dan, pokupiti lišće, paziti da se trava ne raskaljuža ili ne uvene… Vidiš li ti to sve? Kako li je tek tamo gdje oboje rade?”
Čitajte kolumne Gorana Dakića:
U pravu je, dakle, njen suprug kada kaže da posla ima, ali da nema radnika. Zato valjda sve mora da rade njegov sin, njegova kćerka, njegovi sestrići. Nemaju oni sve što imaju zato što vole da gomilaju, nego zato što nema ko drugi da radi i da zaradi, pa moraju oni. Kada bi se neko ponudio, kada bi neko samo digao glavu i rekao kako bi on radio, familija koja ima i ono što nema bi digla ruke od svega i pustila bar dio poslova drugima. Ne treba procenat, ne treba koverta, neka narod radi i diže sebi kuće, vikendice i dače.
Nije predsjednik ništa slagao. Njegovi rade, zato i imaju. I on je u godinama i radi, pa i ima. Ovi drugi koji rade, a nemaju – ili ne znaju da rade ili nemaju zato što ne znaju kako da imaju. Samo na njegovom porodičnom stablu niču zreli plodovi. Sa drugih hrastova pada prazan žir, na tuđim trešnjama sve pokvario crv. A na njegove jabuke, eto, neće ni led, ni gusjenica. Ko toliko radi, mora imati i malo sreće. Ne mnogo. Koliko da stane u fabriku ili dvije. Ko hoće da radi, rekao je predsjednik prije nekoliko dana, nije bijeda, ali “ovdje se”, dodao je cinično, “naučilo da se ne radi”.
Druga priča koja se po ladarama i uz kotlove godinama priča ide ovako: primio Dodik prije nekoliko godina jednu od brojnih delegacija i nakon napornih sastanaka odlučio da im pokaže Banju Luku. Nakon što je harmonikašu na ulazu u Gospodskoj turio stotku, požali se predsjednik gostima: “Vidiš li ti”, poče i on izdaleka, “ovaj butik? To ti drži moja svastika. A vidiš ovaj restoran? To mi je na kćer. Ovaj poslovni prostor, ne taj mali, ovaj pored njega, to je sestrić dao u zakup, dobru kiriju je pogodio. Možemo i ovdje ući, to je zetovo. Sin ima dolje radnju, prodaje rakiju i to dobru rakiju, spakovali su vam moji po flašu da probate. Kad malo bolje pogledam, samo moji rade i zarađuju…”
Kaže predsjednik da u banjolučkoj regiji danas ima 234.000 vozila i na osnovu toga izvodi dalekosežni zaključak prema kojem narod uopšte ne živi loše. Malo je rečenica koje su više licemjerne – ako ih uopšte i ima – od onih u kojima begovi koji imaju sve uvjeravaju raju koja nema ništa ili ima veoma malo da zapravo ima mnogo. Kako neko ko ima sve može da razumije onoga koji nema ništa? Svaki bi otac volio da u restoranima njegove kćerke svakog dana jedu i piju ministri i direktori, svaka bi majka voljela da firmu njenog sina zovu sve javne ustanove kada im “zašteka” kompjuter.
Treća priča koja se po ladarama i uz kotlove godinama priča ide ovako: stigao Novak Đoković prije petnaest godina u Banju Luku da odigra revijalni meč sa Viktorom Troickim u humanitarne svrhe. U sviti koja je primila Đokovića našao se i jedan ministar iz tadašnje Vlade Republike Srpske koji je bio poznat po podebelom imovinskom kartonu, a nije Željko Kovačević. Đokoviću se taj ministar učinio poznatim, ali nije mogao “na prvu” da se sjeti gdje ga je vidio. U jednom trenutku mu je sinulo, prišao je ministru, lupio ga po ramenu i odapeo “winner”: “Gde si, bre, komšo?”
Svaki član porodice u Srpskoj, rekao je Dodik petnaest godina kasnije, ima mobilni telefon, pa i ono nerođeno dijete. Otkud nerođenom djetetu telefon, pitanje je od milion tendera (pola neka se odmah da Prointeru da djeca ne hodaju gladna i žedna), ali neka se tom misterijom bave istraživački novinari javnog servisa. Može svaki član porodice u Srpskoj da ima ne jedan, nego sto i jedan telefon, sve je džaba, jer sve bazne stanice kontroliše jedna porodica. A mobilni telefon bez signala isto je što i vlast bez vile u Beogradu i fabrike u Bakincima.
