Vijest da je preminuo Petar Luković došla je u momentu u kojem je već godinama bio realno potpuno neprisutan u javnosti, izuzmemo li povremene tekstove na vlastitom portalu xxz magazin, koji je još nekako funkcionirao kao zbirka kulturoloških eseja, također nakon višegodišnje borbe s teškim bolestima i morem sudskih parnica i sporova kojima se morao odazivati, a na koncu i u momentu u kojem je praktično već odavno spalio sve mostove prema najvećem dijelu ljudi s kojima se zajedno borio i preživio devedesetih i ranih dvijetisućitih godina. Način na koji je to napravio bio je takav da nije bilo nazad i da javni oproštaj s njim niti blizu ne izgleda onako kako bi izgledao da se stvari nisu razvile na taj način. Ovo sam naprosto morao napisati prije bilo čega drugoga, iz korektnosti prema tim ljudima, ali i zbog toga što mu je sve navedeno umnogome usmjerilo život i neprisutnost posljednjih godina, koje nekako upadljivo izostaju u onim oproštajima koji su objavljeni.
Čitajte kolumne Dragana Markovine:
S druge pak strane, Petar Luković bio je urnebesno zabavan čovjek, nevjerovatno lucidan autor, i kao muzički kritičar i kao kritičar društva i politike, čovjek koji je bio jedan od onih koji su od početka do kraja pružali jasan otpor, ne samo ratnoj politici Slobodana Miloševića nego i srpskom nacionalizmu u cjelini i koji je stoga potpuno zaslužio priznanje Počasnog građanina Sarajeva te netko uz čije je tekstove bilo puno lakše izgurati sve te godine.
Prilično sam siguran, da mu je netko rekao da će mu se profesionalna i novinarska karijera odviti na način na koji se odvila, odnosno da će ga čak možda i više obilježiti pisanje u Feral Tribuneu i Vremenu, umjesto u Džuboksu, vjerovatno bi se na to nasmijao. Ali tako se dogodilo i usmjerilo mu i život i karijeru. U matičnom Beogradu od Vremena preko Naše borbe, do vlastitog magazina i e-novina, zatim diljem regije po brojnim nacionalizmu opozicijskim medijima, poput sarajevskih Dana i ljubljanske Mladine, do kreativnog i najdugovječnijeg vrhunca u splitskom Feral Tribuneu.
To što je Luković pisao u Feralu, a bilo je sabrano u kultnoj knjizi i u nakladi samog Ferala, pod naslovom “Godine raspada: Hronika srpske propasti”, koju je danas nemoguće, čak i u antikvarijatima pronaći, bilo je nadrealno zabavno štivo i neponovljiv ratni dnevnik iz bombardiranog Beograda. I koliko god ga i onda i sada srpski nacionalisti proglašavali za izdajnika ili autošovinistu, što je perfidan novi izraz proizašao iz tog stanja svijesti, upravo su ti njegovi tekstovi predstavljali najvjerniji odraz onoga što se još prodaje pod duhom urbanog, prkosnog i zajebantskog Beograda.
To što to već odavno umnogome nije tako, ne znači da nije nikako i nigdje preživjelo, čega je Lukovićevo pisanje bilo živi dokaz.
Čak i na nekoj široj skali, kad bi neki student poželio studirati model po kojem nacionalizam kao vladajuća ideologija na koncu uništi i vlastitu naciju, odnosno supstancu na kojoj se temelji čitava ta ideologija, kao i načine na koji se jedan metropolitanski grad pretvara u palanku, puno bi mu korisniji od svih politoloških, antropoloških i socioloških studija bili Lukovićevi tekstovi o dvodecenijskoj propasti Beograda i Srbije.
Što se tiče dejtonske Bosne i Hercegovine, on je prvi koji je patentirao i dosljedno koristio izraz “Republika Šumska”, koji će sigurno nastaviti živjeti i nakon njega i jedan je od rijetkih koji nikada nije relativizirao ništa iz postjugoslavenskih ratova, niti je prešućivao bilo koju formu četničkog revizionizma.
Kad bi mu se pak neki album, a to je bilo često, smučio do krajnjih granica, pisao je urnebesne kritike, od kojih je jedna od pamtljivijih bila ona posvećena Bajaginom albumu “Zmaj od noćaja”.
U neka sretnija vremena, s obzirom na raspon interesovanja i autorskih talenata, mogao je igrati ulogu beogradskog Igora Mandića, a ovako je završio kao Pero s onoga svijeta u Feralu. Svijeta na koji je sada prerano i iscrpljen otišao.
Za kraj ostaje mi samo citirati njegov pasus iz legendarnog teksta pod naslovom “Beograde, bombar dan”, koji kao da savršeno secira i današnje političko raspoloženje u Srbiji: “Nakon što se Holbrooke podvijenog repa, nenaviknut na patriotsko ‘njet’, povukao iz slobodarskog/slobodanskog Beograda i nakon što je u utorak potvrđeno zasedanje Skupštine Srbije pod sloganom ‘Kosovo je Srbija’… bilo je za očekivati da nas idućih dana zabavljaju sirene svojim milozvučnim rock-zvucima; međutim, ovdašnja televizijska vera u virtuelnu snagu Rusije i Kine održavala nas je u životu obećanjima da je Srbija štićenik Multipolarnog Sveta… i da nema šanse da nas bombarduju, odmah će Rusija nuklearno satrti Ameriku, Kinezi će krenuti u šetnju po Evropi, još kad nas je podržala Komunistička partija južne Finske – za brigu nije bilo razloga!”
