Iako je već dobrano zagazio u sedmo desetljeće života pa ga se zasigurno ne može smatrati mladim političarem, njemačkog kancelara Olafa Scholza s glavnim likom Goetheovog romana Wertherom veže činjenica da doživljava više povezanih momenata političke patnje: nakon što je smijenio ministra financija Christiana Lindera, šarolika semafor-koalicija koju su sačinjavali socijaldemokrati, neoliberali i zeleni se praktično raspala, te slijedi glasanje o povjerenju vladi u Bundestagu za nešto manje od mjesec, a onda i novi parlamentarni izbori. Zatim ga je najbogatiji čovjek na svijetu Elon Musk, na platformi X počastio etiketom “budala”, a Scholzova glasnogovornica mu je odbrusila, germanski hladno s dozom cinizma, kako je navedena platforma raj za budale.
Scholzu ruže nisu cvjetale ni na vanjskopolitičkom planu: kada je nakon dvije godine nazvao ruskog predsjednika Putina, u razgovoru su se dotaknuli sukoba u Ukrajini, budućeg mira, ali i energetske suradnje za koju je ruski predsjednik neskriveno iskazao interes. Zelensky je telefonski razgovor nazvao promašajem koji otvara, reći će posuđujući poneki motiv iz grčke mitologije, Pandorinu kutiju, a Scholz će, svega par dana nakon toga, realistično i s ciljem deeskalacije sukoba – pretpostavke budućeg mira, istaknuti kako Njemačka Ukrajini neće isporučiti dalekometno naoružanje unatoč pritiscima saveznike. Buran mjesec je iza kancelara Scholza, germanski duh nije ljubitelj političkih turbulencija – preferira stabilne vlade, te suvremena njemačka politička povijest i ne poznaje previše padova vlade. Njemački tjednik Der Spiegel će u istraživačkom uratku podsjetiti kako je zadnji put vlada pala davne 1982, a recentniji primjeri poznati svima idu u prilog njemačke želje za političkom stabilnosti – Angela Merkel će vladati punih šesnaest godina, pravilno distribuiranih kroz četiri povezana mandata.
Scholz će se nametnuti kao nasljednik dugovječne Kancelarke, a u svom prvom govoru u Bundestagu obećavao je kako će koalicija koju predvodi biti vlada napretka, misleći na tehnologiju, zajednicu, društvo i kulturu. Socijaldemokrat po vokaciji, kao političar poprilično umjerenih i ekvilibriranih stavova, u mladosti je koketirao s nešto radikalnijom, marksističkom strujom u vlastitoj stranci, Socijalističkoj partiji Njemačke (SPD). Protivio se tada imperijalizmu i prisutnosti američkog nuklearnog naoružanja u Europi, a s padom Berlinskog zida približava se političkom centru. U vladi Angele Merkel obnaša prvo funkciju ministra rada i socijalnih pitanja, zatim ministra financija i vicekancelara, a između dvije ministarske funkcije, od 2011. do 2018. na čelu je grada Hamburga, modernizira infrastrukturu, bavi se prometnim i komunalnim pitanjima, jednakim pristupom obrazovanju za sve i potiče razvoj socijalne stanogradnje. Javnost ga pozitivno percipira, te mu dodjeljuje laskavu titulu “Kralj Olaf”, a njegov pragmatizam označavaju terminom Scholzomat, aludirajući na upornost koja graniči s automatskim ponavljanjima, ali i brojnim mehaničkim radnjama, generalno u političkom djelovanju, a posebno u komunikaciji.
Kao kancelar zalagao se za društvo respekta: želio je nadići ustaljenu socijalnu stratifikaciju (bogati/siromašni, etnički i naturalizirani Nijemci, obrazovaniji/manje obrazovani i sl.). Također je isticao kako blagajnice, zdravstveni radnici i ostali poslovi koji pripadaju nižim ekonomskim sektorima zaslužuju jednako poštovanje kao oni akademski i umjetnički, simbol viših sektora. Njegov egalitarizam se činio kao iskren i potreban, posebno u njemačkom društvu, u kojemu je potrebno harmonizirati ekonomske imperative sa socijalnom osjetljivošću. No, vrlo brzo nakon stupanja na funkciju kancelara, ruska agresija na Ukrajinu promiješala je političke karte svugdje u svijetu, posebno u Njemačkoj, koja je svoj prosperitet za vladavine Angele Merkele većinom temeljila na relativno povoljnim ruskim energentima, vlastitoj industriji i izvozu u Kinu. Wolfram Eilenger, njemački filozof i pisac, smatra kako ovaj model, baziran na jeftinoj energiji i izvozu te naglašenoj suradnji s poprilično neliberalnim režimima, nije izumila sama Merkel, već ga je samo provodila i to dobro. No, ekonomski prosperitet nije bio praćen restrukturiranjem zemlje iznutra i reimaginacijom njemačkog društva kao cjeline. Eilenger smatra kako je Merkel iznutra oslabila njemačko društvo, učinivši ga neotpornim na nepredviđene izazove kojih nije manjkalo. Prvo korona-kriza, zatim rusko-ukrajinski sukob, iregularne migracije i ostali stresni fenomeni, pokazali su svu neotpornost njemačkog društva čiji će rastući dio političku artikulaciju vlastitih stavova, socijetalnih fobija, pa makar i legitimnih, pronaći na desnom političkom spektru, u formi AfD-a. Scholzov politički automatizam nije se pokazao dostatan da smanji kontradikcije u njemačkom društvu, te se više pokazao kao pragmatični medijator, a manje kao lider, smanjivši si tako izglede za nastavak kancelarovanja.
