Činjenica da ni danas, nakon višemjesečne agonije Nacionalne i univerzitetske biblioteke BiH nema rješenja za ovu ustanovu, te da nas zaposlenici panično obavještavaju o njenom mogućem skorom kraju, dovodi nas još jednom pred isto ono pitanje ima li smisla bilo šta u ovoj državi, a što zaista predstavlja one vrijednosti koje bi morale biti suštinski temelji svakog iole uređenog društva. Odnosno, ima li zaista ove države, kao bilo kakve jasne strukture i vizije, nekog jasnog pouzdanja koje izlazi iz okvira pukih dnevnopolitičkih nadmetanja i etnopartikularizama. Zarobljeni smo u svakodnevici koja je sumorna, u kojoj tri decenije svaka od uključenih strana vuče neprekidno u vlastiti maksimalizam, bez one stvarne tačke susreta, bez želje da se produciraju ideje koje će stvarati povoljne okvire da se, pa i malim koracima, ide naprijed. Kada to kažem, mislim prije svega na odsustvo bilo kakve volje onih koji upravljaju ovom zemljom da jednom prestanemo biti slučaj, odnosno zajednica u kojoj se neprestano neko bori za opstanak. Stvar je time strašnija što, kako vrijeme odmiče, rastakanje onih elemenata društvenosti i kulture koji bi morali biti spojnice i tačke susretanja sve više dolazi do izražaja. Ako je nekad i bilo nekog zanosa da se poslijeratno društvo ima na čemu temeljiti, danas taj zanos izostaje u svemu osim u onim pukim stranačkim interesima, koji se kriju iza pozivanja na narod za koji se navodno svesrdno zalažu. Drugim riječima, tog naroda nema nigdje, on se pretvorio u bezličnu masu koja je u mnogim aspektima svoje ljudskosti svedena na golu egzistenciju i strah, te kao takav nema vremena da se bavi bilo čim drugim van onoga što mu se svakodnevnim sluđivanjem i etnoinžinjeringom servira kao bitno.
Koliko god se u ovom trenutku nekome činilo da postoje važniji i prioritetniji problemi od samih biblioteka, knjiga ili nekih drugih kulturnih fakata, treba istaći da bez njih, bez jasnog smisla onoga što mi kao zajednica jesmo, a koji izvire upravo iz kulture kao takve, svi napori koji postoje ovdje da se nešto promijeni bivaju svedeni na minimum i statističku grešku. Ukoliko nema preporoda u samoj kulturi, ukoliko se kroz edukaciju i obrazovni sistem ne podstiču znanje i vrlina intelektualne spoznaje, ostaje nam samo gola ruina, jedan kostur društva koje ne može poroditi nikakvu novu vrijednost. Bez kulturne produkcije, bez jasne strategije o važnosti knjige u društvu, nema pamćenja, nema arhiviranja, nema mogućnosti da se sačuvamo i da neko poslije nas spoznaje da smo zaista postojali. Gledajući stvari onakvima kakve one danas jesu, može se lako zaključiti da mi u nekoj skoroj, projiciranoj budućnosti uopšte nećemo postojati kao kultura, jer ništa nismo uradili kako bismo ono što smo naslijedili od ranijih generacija sačuvali. A potom, kako bismo na osnovu onog kulturnog pamćenja koje smo dobili nadograđivali to naslijeđe, obogaćivali ga i stvarali od njega riznicu za one koji poslije nas dolaze. Knjige su se u ovoj zemlji štampale i čuvale mnogo prije nas, prevashodno jer je neko imao svijest da knjiga jeste nezamjenjiv i nezaobilazan artefakt koji svjedoči jednom kontinuiranom radu, mišljenju, naporima jedne zajednice da postigne neki boljitak. Naš sadašnji odnos prema NUB-u BiH, kao krovnoj instituciji knjige u državi, dovodi nas u situaciju koja jasno svjedoči da smo digli ruke od svega do čega bi nam stvarno trebalo biti stalo. Od onoga što nas uopšte čini mogućim kao zajednicom.
Dovoljno je pogledati teme koje su dominirale unutar posljednjeg izbornog ciklusa pa ćemo vidjeti da kultura, a posebno knjiga, nisu ni u primisli onima kojima dajemo na upravljanje institucije sistema. Ni jedan kandidat ili kandidatkinja na nedavno održanim opštinskim izborima nije se ni ovlaš dosjetio da ponudi neki vid kulturne strategije, sve što izlazi iz okvira uske koristi zamajavanja birača ovdje nema svoju upotrebnu vrijednost. Kad se sutra budemo iznova pitali zašto se ova zemlja prazni od svog sadržaja, trebamo se zapitati i šta jesmo uradili da stvorimo bilo kakvu sliku da ona zaista postoji kao kontinuirana potreba ljudi da doprinose, da stvaraju i oplemenjuju prostor koji nastanjuju. Kada se kaže da nema novaca, da nema sredstava za kulturu, onda se treba zapitati kako za sve drugo ima, a nema za ono što nas upisuje na mapi postojećih kultura. Niko nam drugi nije potreban da nas uništi, mi sve radimo kako bismo sami sebe izbrisali, i to predano i svojski postižemo.
