Stariji čitaoci Oslobođenja se sjećaju vremena poslije novembarskih izbora 1990. godine i jednog od čelnih, uz to živopisnih SDA-ovih zvaničnika, koji je obećavao da će “od ponedjeljka početi pravna država”. I oni koji su u to vjerovali (malobrojni), a i oni (mnogobrojniji) kojima je to bilo neozbiljno, otad su uspjeli izbrojati blizu 1.800 ponedjeljaka, a još ne vide da je – ne računajući vrijeme agresije na našu zemlju – ovamo doputovala pravna država. Možda to nije presudilo, ali ponedjeljak je davno šaptom pao i elegantno anuliran. No, pošto je našoj vlasti i politici nasušno potreban “dan D”, kao rok za obećanje neke odluke, zakona, dogovora ili rješenja, izabran je petak. Učinio se privlačan i dopadljivo uvjerljiv, pa se, već decenijama, redovno upotrebljava.
Čitajte kolumne Zlatka Dukića:
Novi prilog tom drevnom običaju dao je – a ko drugi? – endemsko frontalni optimista, čelnik HDZ-a BiH Dragan Čović, poslije sastanka lidera državne vlasti u Istočnom Sarajevu, 17. aprila, obećavši “do idućeg petka” raspravu o Izbornom zakonu u Parlamentu Bosne i Hercegovine. Rečeni petak je došao i prošao, a od toga ne bi ništa. Doduše, Čović je minulog petka javio svekolikoj javnosti da je u proceduru otišao prijedlog izbornih izmjena, s potpisom HDZ-a, a ne onaj koji je uputila trojka. I da je to dokaz napora da se upozorenje Christiana Schmidta – da će njegove izmjene stupiti na snagu ako domaći akteri ne urade svoj posao – ozbiljno shvata.
Uz to što je, elem, petak podebljan kao adekvatna zamjena nekad ljubljenom ponedjeljku, stigao je i razlog za zbunjenost od Borjane Krišto, predsjedavajuće Vijeća ministara, koja se sjetila ponedjeljka, nakon što smo u petak prokockali rok za slanje liste reformi Evropskoj komisiji (što je uslov za ulazak u Plan rasta za zapadni Balkan i dobijanje dvije milijarde KM), rekavši: “…Mi ćemo se izjasniti najkasnije u ponedjeljak ili možda danas kasno”. Naravno, “danas kasno” se nije desilo, pa smo oči uprli u ponedjeljak. U uslovima usijanja blokada i političke krize, kojom je raskopana prošla sedmica, ravno čudu bilo bi da se obaveza ispuni, osim da nam se opet ne progleda kroz prste da ne bismo bili jedina zemlja zapadnog Balkana bez ovih para (trećina od dvije milijarde je grant, ostalo povoljni krediti).
Ponedjeljak, sve u svemu, odavno ima ulogu ne samo starta u novu radnu sedmicu. On je, eto, načas zasjenio petak kao (ne)namjerno aktiviran rok, u kome bi trebalo da se desi ono čemu je i onomad služio – obećanje onoga čega teško da će biti. Svikli na taj tip presipanja iz šupljeg u prazno, odavno, međutim, ni ponedjeljak, ni petak ne vežemo za optimizam i nade. Jer, akterima našeg političkog čistilišta najvažnije je da nešto obećaju i u nešto nas ubijede, a kad od toga ne bude ništa – ni slučajno ne odgovaraju. Novi primjer, uz koji nam je i pamet ozbiljno ugrožena, imamo u sumanutoj trci za rokovima oko Izbornog zakona. Uz neke tvrdnje o tome da je praktično pukla koalicija na državnom nivou, ide nadmetanje u tome hoće li se Parlament BiH baviti HDZ-ovom ili trojkinom varijantom izmjena izbornih pravila. To je bolno otvoreno pitanje, ali rasplet nije na vidiku, niti obećava išta dobro.
Sve upućuje na to da će se, ako ne bude čuda do 1. maja, CIK-ovo raspisivanje izbora 6. maja desiti po Schmidtovom Izbornom zakonu. Nije teško naslutiti do čega bi to moglo dovesti. Uz već nabrijane reakcije, poput isprazne priče ministra sigurnosti Nenada Nešića, koji – usred vikenda, a da ga niko za to ne zapita – tvrdi da izbora neće biti, jer “BiH nema Izborni zakon”, baš kao da pije vode RS-ovo (i Nešićevo, dakle) “brisanje” Schmidta i njegovih izmjena. Izbora će, ipak, biti, unatoč Nešiću i nešićima, kao što ih neće biti po nedavno usvojenim RS-ovim izbornim pravilima. Iz svima (pa i Nešiću) jasnog, najvažnijeg razloga: za izbore u državi BiH se pitaju i neki drugi, domaći i vanjski likovi, a ne samo bratija na vlasti u RS-u i njihovi špic-igrači u institucijama ove zemlje.
I pticama na grani je jasno da je ključno pitanje Centralna izborna komisija BiH i manijakalni cilj dijela vladajuće oligarhije da se ona prekopa, izmijeni način izbora njenih članova i podredi sebi i svojim računima. Nije slučajno Schmidt podvukao da nema izmjena sastava CIK-a i nije slučajno u izmjenama pravila ugradio čitavu lepezu prepreka za ugrožavanje, blamažu i lopovluk tokom i nakon izbora. Posebno u vezi sa najslabijom karikom – biračkim odborima, čije predsjednike i njihove zamjenike će birati CIK, a ne opštinske i gradske izborne komisije, kako predviđaju usaglašene izborne promjene, koje predlaže dio naše vlasti.
Kad se, uz sve ovo, vratimo poređenju negdašnjeg ponedjeljka sa sadašnjim petkom, moglo bi – umjesto potrebnog raspetljavanja, u vezi s kojim rokovi bezdušno brzo teku – ovo stanje postati novi doprinos ozbiljnoj i bezumnoj krizi, s mnogo upitnika i uskličnika nad našim glavama i danima koji slijede. Što bi potpuno nevažnim učinilo to da li se radi o ponedjeljku ili petku, kao roku za to da, napokon, dočekamo nešto razumno, potrebno i korisno.