Vjerojatno nema nijedne vojske na svijetu koja tako teško dobija novac od države za svoje financiranje kao što je to slučaj s Oružanim snagama Bosne i Hercegovine, koje i s onim (nedostajućim) što imaju vrlo uspješno ispunjavaju svoju funkciju. Ministar obrane Zukan Helez nadao se da će iz državnog proračuna u 2024. biti više novca za Ministarstvo obrane i u Vijeću ministara je glasovao za takav ishod, ali je od tog Vijeća, preko Predsjedništva BiH do Parlamentarne skupštine iznos za MO smanjen za 3,5 miliona KM i u konačnici izdvojeno je nešto više od 388 miliona KM. Ovo smanjenje bi se moglo odraziti na plaćanje PDV-a za oklopne transportere iz Turske i transportne helikoptere iz SAD-a. I dok su Bošnjaci u Parlamentarnoj skupštini BiH izrazili nezadovoljstvo smanjenjem sredstava za MO, dotle je izaslanik u Domu naroda PS-a Radovan Kovačević izjavio da delegacija iz RS-a u ovom domu ne bi glasovala za državni proračun da nije smanjen iznos za obranu.
Ministar Helez smatra da se za naoružanje i opremanje OSBiH ne traži ništa previše, niti je cilj da BiH bude neka vojna sila, nego se insistira samo na onom najnužnijem. Zapravo, godinama je naša vojska sa 290 miliona KM godišnje jedva preživljavala, ali je usprkos onima iz Republike Srpske koji je koče opstala. Inače, razina financiranja OSBiH daleko je ispod jedan posto bruto društvenog proizvoda, tako da je, zbog sudjelovanja u mirovnim misijama, oslonac na donacijama. Od 2017. godine, kad je usvojen dokument Pregled obrane i dokument o modernizaciji Oružanih snaga BiH, do danas iz proračuna BiH za kupovinu nove borbene tehnike nije izdvojena nijedna marka. Uložena su tek simbolična sredstva i to unutarnjom preraspodjelom novca u Ministarstvu obrane BiH, a najviše donacija u oružju i opremi stiglo je iz Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije, Turske i Kine.
Za razliku od donatora, vlast u Republici Srpskoj tvrdi da se “silan novac iz državnog proračuna izdvaja (ne)potrebnim Oružanim snagama BiH”, dodajući da se “helikopteri i oklopna vozila nabavljaju vojsci koja nije zamišljena za rat”. Spomenuti izaslanik Kovačević je rekao: “Ovoj zemlji nisu potrebne nikakve jake, niti snažne Oružane snage, jer ova zemlja nema s kim da ratuje niti treba bilo s kim da ratuje. Zukan Helez je neko ko pokušava da u jednoj maloj zemlji koja nema vojsku glumi nekog velikog vojnika i političara, a on niti je veliki vojnik, nit političar, niti ga bilo ko ozbiljno doživljava.” Kad sam nedavno u razgovoru s bivšim načelnikom Zajedničkog štaba OSBiH, generalom Senadom Mašovićem, pomenuo koliko Oružane snage BiH u vlastitoj zemlji imaju protivnika, on mi je rekao da oni iz RS-a rade po “notama” Milorada Dodika, koji je odavno predlagao da se i vojska i njeno financiranje prepolovi, ali da su takvu opciju Bošnjaci i Hrvati u državnim organima BiH odbacili. Mogu u Republici Srpskoj koliko god žele maštati o nekoj demilitarizaciji BiH, ali od toga nema ništa budući da je Federacija BiH protiv toga, ali zastupnici iz manjeg bh. entiteta u državnim organima ne odustaju od opstrukcija Oružanih snaga BiH.
Mašović je podsjetio da je jedna od obveza naše vojske obrana suverenosti i cjelovitosti BiH i da to podrazumijeva i oružanu borbu ako bi nas netko ugrozio i za tu borbu, pa i rat, potrebno se adekvatno naoružati, opremiti i uvježbati. Oni iz RS-a koji iznose pogrešnu tezu o tome da OS nema s kim ili protiv koga ratovati izravno krše državni Zakon o obrani u kojem je to definirano. Pomenuti turski oklopni transporteri, naprimjer, namijenjeni su Deklariranoj bataljonskoj grupi lake pješadije OSBiH u kojoj je oko 1.000 vojnika. Taj transporter ima naziv “Otokar Cobra” i osigurava zaštitu od streljačkog oružja, topničkih šrapnela, protutenkovskih i protupješačkih mina te improviziranih eksplozivnih naprava i može se koristiti u različitim misijama. U njemu uz vozača ima mjesta za još osam vojnika. Ova bataljonska grupa je, poslije nekoliko vježbi na poligonu Manjača, dobila najviše ocjene NATO-ovih ocjenjivača i spremna je za obranu zemlje, ali i za sudjelovanje u mirovnim misijama bilo gdje u svijetu.
Uz ovu priču podsjetit ću da je Dodik prije nekoliko godina uvrijedio vojnike i starješine iz srpskog naroda u Oružanim snagama BiH rekavši: “Svaka čast svim Srbima koji su u ovim snagama, ali ih ne doživljavamo kao naše.” Htio je reći da bi ovi časni ljudi od njega bili poštovani da su u vojsci koju bi osnovala Republika Srpska, ali do toga neće doći, jer da je entitetsku vojsku Dodik mogao formirati, to bi i učinio. Valjda je, ipak, postao svjestan da bi to bila paravojna formacija koja bi morala biti rasformirana. Oružane snage BiH su jedina legalna vojna formacija u BiH, a sada je načelnik Zajedničkog štaba Srbin, general Gojko Knežević, koji kao iskusan vojni profesionalac svoje obveze izvršava sukladno Zakonu o obrani BiH, uostalom kao i drugi visokopozicionirani generali OSBiH iz srpskog naroda – Nebojša Bošnjak, zamjenik zapovjednika Operativnog zapovjedništva i Radovan Jović, zamjenik zapovjednika Zapovjedništva za podršku. Njima, kao i njihovim kolegama iz reda bošnjačkog i hrvatskog naroda, ne zapovijeda Dodik, nego Predsjedništvo BiH.
