Povremeno bih pogledao kroz prozor mog stana u Ferhadiji, vidim prolaznike u zimskim jaknama, oblačno je i ništa posebno ne ukazuje na to da se u nedjelju bije izborna bitka za Sarajevo. Izađem na ulicu, neobično je hladno za ovo doba godine. Odem na pijacu, nema uobičajene živahnosti iz dobrih vremena, već samo nevesela lica i prodavača i onih koji su došli da nešto kupe. Niko ne govori o izborima. Poslije dugotrajne suše, na jednoj od tezgi pojavila se zelena salata puterica. Tek izlistala, nije stigla da se oblikuje kao glavica i ne smatra se naročito ukusnom. Kilogram, vjerovali ili ne, 12 KM!? Kupio sam cijelih 200 grama. Vratio sam se kući i počeo pisati današnju kolumnu. Naslov sam uzeo od Hemingwaya, tako se zove njegova priča o američkim oficirima na Kubi koji razbijaju dosadu kockajući u novac. Hemingway opisuje njihove karaktere koje otkriva kockarska strast. Moj izvještaj o situaciji odnosi se na stanje duha u Bosni i Hercegovini uoči izbora za lokalne vlasti. To nije izvještaj gospodina visokog predstavnika, jer mi o istim stvarima razmišljamo na različite načine.
Gospodin Schmidt, recimo, ima običaj da kaže kako narodi Bosne i Hercegovine zaslužuju da budu dio evropske porodice okupljene u EU. Ne bi se reklo. Takvu privilegiju zaslužuje samo manji dio građana, njih jedva dvadesetak posto. To su oni građani koji vape za normalnom državom, a protiv su etničkih i svih drugih besmislenih podjela. I koji su, na kraju krajeva, žrtva dominantne većine, svijeta koji je od prvog dana prigrlio nacionalističke stranke i uporno glasao za njih. Zar iz Bruxellesa nije već mnogo puta poručeno da nacionalistima nije mjesto u Evropi? Ali, imajući u vidu u kojem pravcu idu najvažniji politički događaji na našem kontinentu, izgleda da više nije tako. Problematična je i nedavna Schmidtova izjava da se izbori ne dobivaju na mržnji, koja je došla kao reakcija na skandalozan istup Džafera Alića (SDA), predsjedavajućeg Skupštine HNK-a. Alić je, da podsjetimo, kazao da smo “mi vlasnici ove zemlje i da imamo neugodne podstanare iza kojih uvijek moramo čistiti, mesti, popravljati, graditi”. Ovo se ne može, kao što misli visoki predstavnik, objasniti “dubokim nepoznavanjem prirode ove zemlje i njene historije”, nego je tu riječ o javnoj demonstraciji šovinizma. Istovremeno, to je dokaz da su mnogi mrzeći došli na vlast i da će u nju ući i nakon nedjeljnih izbora. Uostalom, šta radi Dodik? Mrzi muslimane, mrzi Sarajevo, mrzi Bosnu i Hercegovinu i mrzeći neprikosnoveno vlada Republikom Srpskom. Tužno, jadno i čemerno, ali je tako.
Prošlo je mnogo godina otkako su naši dejtonski pokrovitelji otvorili u Bosni i Hercegovini školu demokratskog mišljenja. Ispostavilo se, međutim, da to nije bilo za nas, da nam ta škola nikada nije bila mila i zato smo bili i ostali njeni loši đaci. Umjesto očekivane prosvjetiteljske misije, pod plaštom demokratije nikli su staklenici za proizvodnju masovne pohlepe. Stvorena je ogromna kasta privilegovanih iz svijeta politike i njoj bliskih krugova. Sve te ljude povezuje lanac korupcije, a jedna od njegovih najvažnijih karika je pravosuđe. Taj povlašteni svijet čine tipovi za koje se u svakodnevnom žargonu kaže da su se “snašli”, a oni koji se nisu snašli, a takvih je ogroman broj, oni žive u siromaštvu ili na ivici siromaštva. Čak i kad bi htjela, neuređena i siromašna država ne može za njih učiniti mnogo, jer nema para, pa im plate i penzije povećava za smiješno male procente. I šta im onda ostaje osim rezignacije i nepovjerenja u sve i u svakoga. Otuda i njihova ravnodušnost prema nedjeljnim izborima, koja je veća nego ikada ranije. Posve im je svejedno hoće li Kurta sjahati, a Murta uzjahati ili će sve biti po starom. O tome najbolje govore ulične ankete u Sarajevu. Na pitanje TV reporterke šta očekuje od predstojećih izbora, jedan penzioner joj pokazuje najlon-kesu sa nešto kupljenih stvari i kaže: “Ovo sam nekada plaćao 10 maraka, a sada plaćam 50”. Usput rečeno, knjigovodstvo pokazuje da je bivša federalna vlada, čiji premijer Fadil Novalić izdržava kaznu zatvora zbog sudjelovanja u aferi Respiratori, bila uspješnija od sadašnje. Novalić je svom nasljedniku Nerminu Nikšiću ostavio u kasi suficit od gotovo 500 miliona KM, a Nikšić je ušteđevinu pretvorio u deficit.
U svakom slučaju, bilo je mnogo više uzbuđenja uoči nedavnog derbija između Sarajeva i Želje nego što ga ima uoči izbora za lokalne vlasti. Istina, utakmica na Koševu bila je skoro isključivo stvar mladih, a izbori su definitivno postali stvar starijih i posve starih. Kao da ih vidim kako na birališta dolaze umorni i bezvoljni. Vlastitu državu više jedva i da pominju. Ni EU nije više dobitnička karta onih koji igraju na nju, ako je to vodećim strankama ikada i bila, pa je reanimacija lažnim obećanjima iznurenih birača protekla u znaku populističkog folklora. Teško da je to imalo utjecaja na njihovo stvarno raspoloženje, ali to će se znati tek za koji dan. Mnogo je življe među novim i starim pretendentima na vlast, gdje se odvija gladijatorska borba za glasove.
Kakvih sve tipova tu ima, može se vidjeti iz teksta objavljenog ove srijede u mostarskom Dnevnom listu pod naslovom: “Kriminalci, zatvorenici i poreski dužnici žele osvojiti vlast”.
