Američki predsjednik Biden i ostali izraelski saveznici mole i kume Netanyahua da ne preduzima odmazdu za baraž iranskih dronova, koji su se u sitne sate prošle nedjelje usmjerili prema vojnim i sigurnosnim bazama Izraela. Ne pogodivši značajniji cilj, raspršeni su i uništeni petoslojnom antiraketnom odbranom, uz rat u Gazi još više usavršenom i potpomognutom neposrednim učešćem američkih snaga. Tako vidim da ni svjetski ni naši regionalni mediji ne prate iz sata u sat zbivanja na Srednjem istoku, kao što su činili poslije 7. oktobra.
Dok ovako potraje i Netanyahuov razjareni ratni kabinet ne preduzme neku osvetničku akciju, na primjer prema iranskim nuklearnim postrojenjima, ima mnogo stvari koje u širem geostrateškom krugu regiona mogu uticati na njegovu dalju destabilizaciju ili smirivanje. Ali, dok se ne vidi hoće li potrajati ovo varljivo zatišje, dvije su koje upućuju na nešto što mnogi ne žele da vide i priznaju. A to su – pogoršan položaj Izraela, a poboljšan Irana.
Čitajte kolumne Hajrudina Somuna:
Pa bez sumnje je da Izrael posjeduje tehnološki najopremljeniju i najsofisticiraniju armiju u poređenju sa svim neposrednim regionalnim susjedima. Ima je zahvaljujući svom stručnom i tehnološkom znanju, ali američkim materijalnim i finansijskim izvorima. Oni iz Amerike ne presušuju ni tokom rata u Gazi ni napadom iranskih dronova. Američki Kongres izglasava nove isporuke naoružanja, ali i tamo ima pitanja dokle će to trajati, kada je samo za zaustavljanje iranskih dronova potrošena milijarda i po dolara vrijedne protuzračne odbrane.
Ima nešto što je, međutim, mnogo trajnije i važnije i po sadašnjost i budućnost Izraela. Da ne ponavljam stihove svjetskog, ali prije svega palestinskog pjesnika Mahmuda Derviša, na koje sam podsjećao i na stranicama Oslobođenja, u kojima pita Izraelce dokle će se osjećati sigurnim u tenku, dokle će u tenku jesti, pišati i voditi ljubav. Nego da citiram Michaela Younga iz Carnegie Diwana koji je baš ovih dana nimalo poetski sažeo to pitanje, ustvari načelo iz Dervišove pjesme “Pismo izraelskom vojniku”, koju možda nikad nije pročitao. On kaže: “Danas, taj princip je Izrael proširio, obuhvatajući njime cijeli region. Iako je Jabotinsky bio neprijatelj laburističkih cionista, koji su decenijama dominirali izraelskim političkim životom, njegovu ideju o ‘željeznom zidu’ je izvjesno vrijeme prigrlilo izraelsko vođstvo i vojska. Zbog toga je odgovor na Hamasov napad od 7. oktobra tako bijesan. To je takođe rezonovanje iza tzv. Dahija doktrine, koju je jasno izrekao jedan izraelski general, Gazi Einsekot, član aktuelne izraelske vlade. Prema toj doktrini, koja se pojavila 2006. za vrijeme izraelskog rata protiv libanskog Hizbulaha, Izrael treba da se angažira u neproporcionalnom uništavanju civilne i vojne infrastrukture neprijatelja kako bi ih odvratio da više nikada ne napadnu Izrael”. Young to ne kaže izričito, ali kao da kaže kako je Benjamin Netanyahu izravni nasljednik Vladimira Jabotinskog (1880-1940), radikalnog cionističkog lidera koji je osnovao militantni cionistički pokret otpora koji je odigrao važnu ulogu u formiranju izraelske države.
Iran se svojim dronovima koje je poslao na Izrael, a koji su se pokazali vrlo efikasnim u ukrajinskom ratu, koristio kao opomenom, upozorenjem, a posebno kaznom za ono što Izrael čini u Gazi. Gaza je zapravo neposredan povod za tu akciju. Da je Netanyahu prihvatio prekid vatre, da izraelska armija nije nastavila da ruši Gazu i ubija Palestince čak i za vrijeme ramazana, vjerovatno ne bi iranski dronovi poletjeli prema Izraelu. Na to upućuje i zvanični povod akcije i ograničenost cilja na obavještajne centre iz kojih su dati podaci za bombardovanje iranskog konzulata u Damasku. Tamo je poginulo nekoliko komandanata Revolucionarne garde, koja je u teokratskom sistemu zemlje važnija i od same iranske armije. Osim ranjene djevojčice, u Izraelu nije bilo veće štete od iranskih dronova. Test iranske spremnosti da naudi samoj egzistenciji Izraela nije bio čemu, ali ako je i onoliko dronova palo gdje su bili namijenjeni, kažu u Izraelu, šta će biti ako krenu s balističkim raketama. “Ako Izrael uzvrati Iranu, naš će odgovor biti puno veći od noćašnje vojne akcije”, rekao je načelnik štaba oružanih snaga, general Bagheri, a i diplomatski odgovor je bio da “smo ograničili ovu operaciju na ono što je cionistički režim koristio za napad na naš konzulat”.
Jedan od ciljeva iranske islamske revolucije, još iz vremena živog Imama Homejnija, jeste oslobađanje džamije Al-Aksa u Jerusalimu od cionističkog režima, kako oni kažu za Izrael. Otkako postoji islamski Iran, to se ponavlja na zborovima i demonstracijama, nezvanično i zvanično. Neki njegovi predsjednici negirali su i holokaust, ali se nikad nije dogodilo da Iran direktno, vojno uznemiri postojanje države Izrael. Nego je to nastojao činiti preko svojih posrednika, u Siriji, Libanu, Jemenu, putem Hamasa i drugih palestinskih radikalnih organizacija.
Ovo je, dakle, prvi put da Iran “dotakne” Izrael vojno, neposredno. I to zbog genocidnog rata u Gazi kojim je Izrael odgovorio na napad od 7. oktobra. Na Bidenovoj administraciji je da zaustavi rat u Gazi, kao što to sada čini zahtijevajući uzdržanost, bolje reći naređujući Netanyahuu da ne preduzima odmazdu protiv Irana. Možda će posredna ili kolateralna korist od svega što je učinio Iran biti pojačan pritisak, da ne kažem nalog Izraelu da zaustavi rat u Gazi i da se ubrza politički proces rješavanja ukupnog palestinskog problema na bazi dvije države.
Očito je da je predsjednik Biden svjestan, a to bi morao znati i Netanyahu, da je Iran nešto drugo, da to nije ni Irak, ni Sirija, ni Liban, ni Jemen, a pogotovo ne palestinska Gaza. Nije Izraelu ni sadašnjost sigurna, a pogotovo budućnost ako se bude branio samo “željeznim zidom” Vladimira Jabotinskog ili Benjamina Netanyahua.
