Sarajevo baš nema sreće. Samo što se riješilo elementarne nepogode na čelu grada, dobilo je gradonačelnika sa ober ograničenim rokom trajanja, po svim procjenama jedva tri mjeseca. Pa i ako bude koji dan više, problem ostaje, a on zapravo najmanje veze ima s Predragom Puharićem, koji je hrabro prihvatio partijski zadatak da nastavi tamo gdje je Benjamina stala, jer Puharić, ustvari, troši mandat svoje prethodnice, dakle, i plan i program i već preuzete obaveze. I tako do formiranja novog Gradskog vijeća, koje će birati gradonačelnika za naredne četiri godine. Puharićevom izboru prethodila je licitacija imenima uglednih esdepeovaca, nebošnjaka, jer je predsjedatelj Gradskog vijeća Bošnjak, a najčešće su pominjani akademik Mirko Pejanović i prof. dr. Anto Domazet, no iako su mediji listom objavili kako su obojica odbili da budu čuvari gradske uprave u tromjesečnom periodu, njih zapravo niko ništa nije ni pitao. Možda je tako i bolje, s obzirom na to da je izbor sarajevskog gradonačelnika prije četiri godine pokazao da partije na vlasti mnogo više od uglednog prvaka u gradskoj kući žele valjanog poslušnika, pa su – nakon nezapamćene blamaže priređene Bogiću Bogićeviću – njegovu nasljednicu avanzovali u studentskoj službi. Uzgred, uspjeh Benjamine Karić na izborima u Novom Sarajevu višestruko je poučan: gradonačelnička pozicija – koliko god mi mislili da bi trebala biti uspješan vrhunac nečije karijere – pokazala se kao odskočna daska za ulijetanje u funkcionerski svijet. Malo cvijeća, koja korpa baklave i puno populizma, sve garnirano (zlo)upotrebom pozicije u kampanji, od Benjamine su napravili načelnicu u (dobrosusjedskoj, maminoj) općini, a kad je sva sretna požurila da preuzme certifikat, Sarajevo se suočilo sa čitavim spektrom pitanja koja niti treba niti može rješavati privremeni Puharić, odveć su ozbiljna i zahtijevaju sistemske poteze, ali i ispunjenje nekih zaboravljenih obećanja.
Dakle, ko treba biti na čelu Grada koji je u svojoj historiji imao gradonačelnike poput Emerika Bluma? Kako izabrati gradonačelnika? Koji su sve mehanizmi neophodni da ponovno ne upadnemo u procesnu rupu (upravo su procedure krive što smo dobili instant-gradonačelnika, jer izbor vršitelja dužnosti je ograničen na mandat od 30 dana)? Zašto (samo) Sarajevo može dobiti gradonačelnika koji bukvalno nema niti jedan glas osvojen na izborima, jer uopće na njima ne učestvuje? Zar glavni grad Bosne i Hercegovine ne zaslužuje da gradonačelnika – i njegove zamjenike – izabere u skladu sa najvišim demokratskim principima, ali i praksom lokalne samouprave, tako što bi bili izabrani direktno, većinskom voljom Sarajlija? Niti jedno od ovih pitanja nije nastalo s Benjaminom, tema su debata još od Daytona, no treba pošteno priznati da je upravo trojka – ako se ne varam, netom nakon skandala s Bogićevićem – obećala riješiti ovaj problem. Inicijativa je krenula iz baze, od vijećnika i vijećničkih pitanja i angažmana, pa ju je Gradsko vijeće Sarajeva uputilo u proceduru prije dvije i po godine. Ispoštovane su sve norme, rad po komisijama i napokon je nadležnim organima Federacije i Kantona Sarajevo dostavljen prethodno usvojeni zaključak Gradskog vijeća da se posegne za izmjenama Ustava Federacije, odnosno Kantona Sarajevo, kako bi se zakonski regulirao direktan izbor gradonačelnika i njegovih zamjenika.
Mogla bih sada prepričati prepiske, mogla bih redati nova pitanja, no nema potrebe – jasno je k’o dan da od svega toga nije bilo ništa. Istina, federalna parlamentarna komisija, koja je razmatrala inicijativu, jednoglasno ju je i podržala, ne dvojeći ni časa da treba osigurati direktan izbor i to ne samo gradonačelnika već i kompletnog Gradskog vijeća, napominju čak da nisu neophodne izmjene Izbornog zakona, pa daju i primjer kako je Centralna izborna komisija BiH, nakon odluke Narodne skupštine Republike Srpske, provela direktne izbore za gradonačelnika Istočnog Sarajeva 2020. godine. Komisija je, dakle, podržala inicijativu i s obzirom na ovlasti, preporučila izmjene Ustava Kantona Sarajevo kako bi se došlo do željenog cilja. Vlada i Skupština Kantona Sarajevo nisu bili baš radi da se u proces krene bez makar minimalnih izmjena Ustava Federacije, pravdajući to potrebom da Ustav Kantona bude usklađen s Ustavom FBiH, a Vlada Federacije je pak – iz nekog razloga – zaključila da ništa ne treba ni mijenjati. I tako se krug zatvorio, da ne kažem žali bože potrošenog papira u silnim prepiskama čiji je efekat ravan nuli, jer praktično je situacija sljedeća: Gradsko vijeće Sarajeva je ne samo odlučilo da nam trebaju i direktni izbori za gradonačelnika već i poduzelo neophodne korake da svoju odluku sprovede u djelo, ali viši nivoi vlasti – u ovom slučaju i Kanton i Federacija – ignorišu odluku lokalne samouprave, pritom otimajući Sarajlijama mogućnost da izaberu gradonačelnika. I još se pravdaju kompliciranom organizacijom grada. Sarajevo, naime, nije organizirano kao Banja Luka ili Tuzla – koje i gradske vijećnike i gradonačelnika biraju direktno – već je zbirka općina, koje delegiraju svoje predstavnike u gradsko vijeće. Koliko se to god kome ne sviđalo, najbliži smo Istočnom Sarajevu, koje također ima više općina, pa Skupštinu bira indirektno, ali gradonačelnika – kako je to ispravno primijetila i Komisija Parlamenta FBiH – bira neposredno, voljom svojih stanovnika.
Nije uopće važno za ovu priču: na posljednjim izborima u Istočnom Sarajevu za gradonačelnika je izabran Ljubiša Ćosić, onaj ljuti neprijatelj Benjamine Karić, koji još uvijek čeka da mu općine koje čine Istočno Sarajevo delegiraju vijećnike. Sarajlije također čekaju da ovdašnje općine izaberu svoje predstavnike u Gradskom vijeću, no tek onda, kada se formira novo Gradsko vijeće, pa se ispostavi ko ima većinu – ta će većina svojim političkim dogovorom rasporediti vodeće funkcije, predsjedatelja Gradskog vijeća, gradonačelnika i zamjenike. U ovom mandatu gradonačelnika je davao SDP, tako smo umjesto Bogića dobili Benjaminu, a to je i razlog što sada imamo gradonačelnika na privremenom radu. S obzirom na to da trojka gaji principe rotacije, očekuje se da predsjedatelja Gradskog vijeća da Naša stranka, a narednog gradonačelnika Narod i pravda, no to je sve na dugu štapu, jer je već evidentno da je Demokratska fronta važan dio većine u Starom Gradu, a nije posve jasno ni kako će se karte podijeliti u Centru i Novom Sarajevu. Usuđujem se reći kako je to najmanje važno, jer ćemo u konačnici ostati žrtve političkih nagodbi i kusuranja, koja ne isključuju da na čelo glavnog grada ove zemlje dođe još neka elementarna nepogoda. I uopće nije bitno koje (političke) boje: ovaj grad je dovoljno kažnjen otetom zemljom, isparceliziranim općinama koje vode svoje politike svjesno zaboravljajući da su dio Sarajeva, nakaradnim politikama koje svoje kadrove umjesto u političke akademije smještaju u gradsku upravu, da je zaista krajnji čas da se nešto promijeni. Pa makar Sarajlije svojom voljom izabrale opet neku benjaminu. Barem neće biti izvučena iz šešira.
