Kakve li su se košmarne slike smjenjivale u glavi Radislava Krstića, bivšeg generala Vojske Republike Srpske, osuđenog ratnog zločinca, dok je u junu ove godine, u ćeliji zatvora u Poljskoj pisao iskaz o svojim zaslugama u genocidnoj operaciji srpskih vojnih snaga u Srebrenici? Šta su drugo te slike mogle biti ako ne strašni prizori iz onih nekoliko julskih dana 1995. godine – cinično obraćanje svirepog generala Ratka Mladića nasmrt preplašenim bošnjačkim civilima, očajnički vrisak žena koje srpski vojnici brutalno razdvajaju od muškaraca koji će potom biti transportovani na stratište u Potočarima, kukavičko ponašanje pripadnika Holandskog bataljona, sav taj metež poraženog života i dolazeće smrti. U tom paklu aktivno, na strani zla, učestvuje i general Radislav Krstić, koji će jednog dana, mnogo kasnije, pisati sudu to pismo, tražeći da bude pušten na slobodu, pošto je od presuđenih 35 godina u zatvoru već proveo 26. Urugvajska sutkinja Graciela Gatti Santana, predsjednica Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove, odbila je Krstićev zahtjev, prepun patetike i napadne iskrenosti, kakav je i sam kraj generalovog pisma: “Ako jednog dana budem pušten, i ako se sa tim saglasi predsjednica Mehanizma i ako to dopuste porodice žrtava, želio bih da se još jednom u životu nađem u Potočarima, da se poklonim sjenama žrtava i zamolim za oprost.”
Objavljeno ovih dana na internetu i dostupno široj javnosti, pismo je izazvalo različite, mahom jednostrane komentare. Da je Krstić ovakvo pismo napisao prije dvadeset i koju godinu, ono bi odjeknulo senzacionalno. Jer nije ono samo apel jednog ratnog zločinca, usput rečeno prvog koji je u Haagu osuđen kao učesnik u genocidu i koji danas ima 76 godina, za spas onog što je još ostalo od njegovog obraza i njegove kože. Ono je mnogo više od toga – javno priznanje generala Karadžićeve vojske da je u Srebrenici počinjen genocid i da je i on sam, naglašava uz žaljenje, jedan od pojedinaca “koji su jedino za to krivi i koji za svoja djela i nedjela treba da odgovaraju”. Iz pisma se da zaključiti da je Krstića na takav gest podstakla Rezolucija o genocidu u Srebrenici, koju je 23. maja ove godine usvojila Generalna skupština UN-a. U njoj se pominje i Krstićevo ime među licima koja su odgovorna za, kako se navodi, ubistvo hiljada bošnjačkih muškaraca. “I sam bih glasao za tu rezoluciju da sam imao pravo glasa”, napisao je Krstić. Istina, priznanje je došlo sa velikim zakašnjenjem, ali je ipak došlo. Ono ne predstavlja nekakav za istorijsku istinu posebno važan adut, ali joj ide u prilog. Za razliku od lukave Biljane Plavšić, koja je svojim “solomonskim” iskazom i ponekom suzom u sudnici obmanula Carlu del Ponte i iznudila znatno nižu kaznu od predviđene, Krstić je, kao čovjek iz samog centra zbivanja, priznao i sam čin genocida i svoju ličnu odgovornost.
Ko je zapravo Radislav Krstić? Rođen 1948. godine u Vlasenici, u kojoj provodi djetinjstvo i prvu mladost, Krstić se po završetku gimnazije upisuje na Vojnu akademiju u Beogradu i sa 23 godine postaje aktivni oficir JNA. Od Sarajeva, gdje je kao garnizonski oficir službovao punih sedam godina, vojnička karijera ga je vodila u Negotin, Prištinu i Kosovsku Mitrovicu. Nakon raspada Jugoslavije, potpukovnik Krstić je odlučio da se vrati u Bosnu, nastanivši se s porodicom u Han-Pijesku, gdje je sredinom 1992. pristupio Vojsci Republike Srpske i preuzeo dužnost komandanta 2. romanijske motorizovane brigade. Jedinicu su činili Srbi iz romanijskog kraja i izbjeglice iz srednje Bosne. Krajem decembra 1994, obilazeći front kod Kladnja i Olova, Krstić je nagazio na minu i ostao bez potkoljenice desne noge, da bi sredinom maja naredne godine, nakon liječenja i rehabilitacije ponovo preuzeo svoju dužnost, što govori da je riječ o vojniku velikih ambicija. Nakon zločina u Srebrenici, Krstićevu sudbinu uzima u svoje ruke Haški tribunal, koji 2. novemra 1998. protiv njega podiže optužnicu zbog učestovanja u zločinu genocida. Samo mjesec kasnije SFOR ga je uhapsio. Na prvom pojavljivanju pred Tribunalom, Krstić je izjavio da nije kriv ni po jednoj tački optužnice. Sudije, naravno, nisu bile tog mišljenja, pa mu je 2. januara 2001. izrečena kazna od 46 godina zatvora. Nakon uložene žalbe, kazna mu je smanjena na 35 godina. U decembru 2004. Krstić je prebačen u Veliku Britaniju na izdržavanje kazne, da bi deset godina kasnije britanski zatvor zamijenio poljskim. Priča o generalu Radoslavu Krstiću zapravo je priča o oficiru JNA koji je odgajan u duhu parole bratstva – jedinstva i koji će devedesetih godina, poput mnogih sebi sličnih, postati ratni zločinac. Govoreći u Haagu o svojoj mladosti, rodnu Vlasenicu je hvalio kao gradić mirnog i tolerantnog života ljudi različitih vjera, dok se Sarajeva sjećao kao grada koji je u Jugoslaviji bio jedinstven po duhu zajedništva među etnički i vjerski različitom stanovništvu. Pa ipak je, mnogo kasnije, pucao u te dragocjene civilizacijske vrijednosti, ubijajući i progoneći nevine civile samo zato što nisu bili Srbi.
Svejedno, njegovo priznanje krivice ne treba nipodaštavati. Ono ne može uzdrmati doktrinu koja se politički, medijski i na druge načine među Srbima propagira skoro tri decenije – da genocida nije bilo. Ali, to nipošto ne znači da je Krstićev iskaz zanemariv. A je li bivši general iskren u svom kajanju, to je posve drugo pitanje. Na kraju krajeva, toliko je ratnih zlikovaca koji svoje zločine nikada neće priznati. A i zašto bi ih, uostalom, priznali kad država, u ovom slučaju Srbija, u čije ime su to činili, tvrdi da zločina nije bilo? I zašto bi se javno kajali kad ih narod u čije su ime ubijali, u ovom slučaju srpski narod, veliča kao heroje i u pjesmama ih opjeva. A kad izdrže kaznu izrečenu u Haagu, na velika vrata ulaze u javni život: gostuju na televiziji, objavljuju knjige, susreću se i ljube sa vjerskim poglavarima, drže predavanja po školama i na vojnim akademijama. I zato tom Krstiću niko među indoktriniranim Srbima neće vjerovati, koliko god on tvrdio da je u Srebrenici počinjen genocid i zaklinjao se da je u tome i sam učestvovao.
