Kompradorski kapitalizam koji smo nakon raspada Jugoslavije tako zdušno usvojili na ovim prostorima, prodajući ga kao navodno izborenu demokratiju, sve te političke kaste koje su bildanjem brutalnog etnonacionalizma došle i opstale na vlasti, zavodeći partitokratski feudalizam kao temelje svoje vladavine, u svojoj suštini nosi najdrastičnije oblike suprotstavljanja životu samom. On počiva na smrti kao svom gorivu, na crnilu koje nastoji suzbiti svaki stvarni proplamsaj svjetlosti egzistencije, te kao takav neprestano producira tragedije koje obezvređuju svaki smisao i zatiru nadu da se stvari jednom zaista i ovdje mogu promijeniti. Odnosno, da možemo krenuti u pravcu nekog utopijskog sna, pomirenja, stvaranja uslova koji će pogodovati da u nekom povijesnom trenutku budemo kreatori okvira koji će biti humaniji, približniji čovjeku i manje ubitačan. Ako je u nekim godinama neposredno poslije jugoslovenskih ratova djelovalo da se prilike relaksiraju, da se neki razum zaista javlja u smislu spoznaje onoga što nam se dogodilo, kako bismo nakon tih teških iskustava osmislili kakvo-takvo postojanje i supostojanje, danas taj utisak u potpunosti izostaje.
Čitajte kolumne Đorđa Krajišnika:
Izvjesno je da smo u cijelom regionu zapali u teške boje i regresiju, gdje plemenski barbarizmi imaju svoj glavni primat, neprestano se obnavljaju i nastavljaju poništavati svaku mogućnost disonantnog djelovanja i činjenja. Ovdje ne mislim prevashodno na političke odnose među zemljama regiona, nego prije svega na činjenice da je svaka od tih zemalja sama po sebi postala nakaradna tvorevina u kojoj malo šta funkcioniše, gdje su vlasti postale ono što je svrha sama sebi, bez bilo kakvog obzira prema ljudima koji čine suštinu neke zemlje kao takve. Nije otuda slučajno što većina bivših jugoslovenskih republika danas sve više gubi svoje stanovništvo, što su milioni njihovih stanovnika koji su mogli biti pokretač razvoja i promjene već davno otišli daleko odavde. Shvatajući da su ovo zemlje koje su svojim pogubnim i kriminalnim odnosom spram svih vitalnih čvorišta društva davno digle ruke od svog stanovništva. Drugim riječima, da je uzaludno ulagati svoje životno vrijeme u ono što ne nudi nikakvu mogućnost promjene. Ono što jeste ostalo na ovim prostorima uglavnom je obezvoljeno i obezljuđeno, zatučeno u pojam svakodnevnim sluđivanjem i inžinjeringom strančarenja koje osim vlastitih koristi, malverzacija i korupcije nema senzibilitet za bilo šta drugo. Ako tome dodamo i višedecenijsku manipulaciju međuetničkim strahovima, imamo sliku i priliku onoga što jeste kolektivno strovaljivanje i sveopšte nazadovanje svih nas danas i ovdje.
Postali smo društva koja decenijama tavore u jadu iz kojeg ne mogu napraviti ni korak naprijed, vraćajući se iznova na oprobane modele rasapa i nemira, kojim se u začetku poništava svaki pozitivni potencijal mjesta gdje jesmo, kultura koje baštinimo. U tim okolnostima svaki segment društva je u potpunosti obezvrijeđen, u svim aspektima vladaju površnost i bahatost. A prilike se otvaraju za one koji linijom manjeg otpora, prevarom, stranačkim klimoglavljem, malverzacijama i nepotizmom nastoje doći do bogaćenja preko noći. Degradacija svakog vida stručnosti i profesionalnosti, u svim društvenim oblastima, sumnjive diplome, još sumnjivije investicije, besprizorno stvaranje manjinske kaste koja ima sve više, nauštrb one većine koja preživljava i ima sve manje, dovode nas u situacije gdje ginemo i gubimo glave zarad onih koji su oteli zajednička vlasništva i pretvorili države regiona u poligone za jeftinu radnu snagu, izrabljivanje i ponižavanje čovjeka. Tragedije koje su se nedavno dogodile u Jablanici i Novom Sadu, odnoseći mnoge živote, direktan su produkt onoga na što smo pristali, što nosimo na plećima, u šta nas se uvuklo. Ta dva slučaja masovnih pogibija ljudi, zbog činjenice da su oni u čije smo ruke tako neoprezno prepustili svoje živote toliko postali odijeljeni od one baze radi koje bi trebalo da postoje, ono su što nas sve skupa dovodi pred zid iza kojeg se krije cijeli ponor užasa i pitanja. Zar je zaista postalo nemoguće izboriti se za nešto dostojnije, zar smo spali na to da nam bujice zbog nepropisnih kamenoloma odnose kuće, da nam betonske nadstrešnice padaju na glave, a mi ćemo se samo poginjati i dalje poturati svoje glave na pladnju? Koliko je zapravo života potrebno izgubiti da bismo se jednog dana zapitali gdje smo to i kuda to idemo.
