Načekaćemo se sortiranja utisaka i hlađenja uzavrelih reakcija na usvajanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici u Generalnoj skupštini UN-a, u četvrtak, 23. maja. I dugo ćemo se miriti sa klimom, u kojoj je, minulih dana, Rezolucija javnom pažnjom “poštedjela” sva druga, nikako nevažna pitanja – marginalizovane aktivnosti u vezi s otvaranjem pregovora sa Evropom, blokade državnog i Parlamenta Federacije, neusvajanja državnog budžeta, početka ili najave protesta zbog socijalnih prilika (zdravstveni radnici u Sarajevu, penzioneri u Federaciji)… Koliko god je to razumljivo, ne može biti prihvatljivo, a još manje opravdano. Čak i onda kada se bez problema uoči da je višemjesečna paranoja protivnika Rezolucije, zamijenjena političkom histerijom, s nastavkom podmetanja, laži, krivotvorenja istine i zloupotrebe medija.
Ko god je imao želudac za direktan TV prenos sjednice Generalne skupštine, posebno za istupe protivnika Rezolucije – počev od Aleksandra Vučića, preko ruskog UN ambasadora i nadalje – nije iznenađen rezultatom glasanja i proporcijom 84 za, 19 protiv i 68 uzdržanih (22 zemlje nisu glasale). Lako je doći do dva paralelna zaključka: da je to vjeran odraz aktuelnih prekopavanja i tekućeg preslaganja sfera uticaja na planeti, ali i civilizacijskog odnosa prema onome što Rezolucija donosi i znači.
Čitajte kolumne Zlatka Dukića:
Onome ko to želi, ovo nije teško dokučiti. To ne važi za one koji su i prethodne, a pogotovo aktivnosti nakon usvajanja Rezolucije, dočekali na nož, uz prateće frustracije i komplekse, plus ono čega ni u tom dokumentu, ni u namjeri njenih autora – nema ni u tragovima. U tome prednjače politika i vlast Srbije i bh. entiteta Republika Srpska. Imalo je to i razmjere fanatičnog i strasno-traumatskog grča, koji je urodio histerijom. Tvrditi da je ostvarena “moralna pobeda”, da je to “poraz Zapada”, “da više od polovine planete nije za Rezoluciju” i slične tlapnje, svojstvo je onoga ko javnost želi ubijediti u to da vjeruje njemu, a ne svojim očima i činjenicama (otud izostanak objavljivanja teksta Rezolucije u režimskim medijima) i ko, stoga, poseže za kompleksom izmišljenog protivnika, ugroženog interesa i prijetnji državi i narodu. Možda pretjeruju oni koje to asocira na boj na Kosovu 1389. godine, jer, eto, Srbija opet jedan poraz pretvara u pobjedu. Ako i pretjeruju, nisu daleko od izazivanja mješavine osjećanja i reakcija okruženja i svijesti o obilnom psiho-političkom onečišćenju, koje bode oči.
Posebno mnogogovoreće je ono što su, odmah ili sa malom zadrškom, izneseni očekivani stavovi. Koliko god se ne čudimo novom bildanju nacio-šovenskog radikalizma Milorada Dodika, koji s još većom žestinom promoviše “razdruživanje sa Federacijom”, toliko je očekivano ono što su njegovi smjerni poslušnici požurili da patetično podebljaju. Zanemaruju ono što Dodik dobro zna, ali misli da mi ne znamo: da ne postoji razdruživanje onih koji se nikad nisu udružili. Ustav BiH kaže da država nastavlja kontinuitet Republike BiH i da je sastavljena od dva entiteta. Elem, niko se ni sa kim nije udružio, pa se ne može ni razdružiti.
Ali, argumenti za tu bratiju nikad nisu bili važni. Kao što se i s one strane Drine, i politički i medijski, podmeće “satanizovanje srpskog naroda” i zanemaruje jedino ispravan stav da su genocid izvršili ljudi s imenom i prezimenom, pa se kriju iza naroda koga baš oni žele prikazati genocidnim, tako i neke druge refleksije nisu otporne na neimanje mjere. Pa će ministar unutrašnjih poslova RS-a Siniša Karan, želeći ne kaskati sa izletima u političke procjene za federalnim kolegom Ramom Isakom, izraziti brigu zbog pogoršanja stanja u zemlji. Državni ministar finansija Srđan Amidžić, usput i generalni sekretar SNSD-a, pobrkao je funkcije i zaustavio pare CIK-u za izbore, pa ih je odobrio njegov zamjenik, a Amidžić nabrušeno dokučio “besmislenost Bosne i Hercegovine”. Nakon što je “mudro” čekao dva dana, oglasio se i Dragan Čović, na način onih koji su bili uzdržani u UN-u: čudi se zašto je ovo aktuelizirano toliko vremena poslije genocida, koji, doduše, priznaje (da se ne zamjeri Zagrebu), ali će za Rezoluciju reći da nije doprinos pomirenju, što znači da se moglo i bez nje (to bi moglo goditi uhu druge polovine dvojnog pakta HDZBiH-SNSD).
Uz ove, nerijetko nekontrolisane, ima razumnih reakcija, zasnovanih na želji za okretanjem nove stranice u unutrašnjim i odnosima u regiji. U tome prednjače najveće mete protivnika – predsjedavajući Predsjedništva BiH Denis Bećirović i naš ambasador u UN-u Zlatko Lagumdžija. To je i očekivano i, što je važnije, manje opasno od onoga šta Rezolucija nekima znači i koliko stvarno vrijedi. Razum odbija trijumfalizam i euforiju, jer je ovo pobjeda civilizacije, koja počiva na istini. I tek onda želja UN-a da vrati dug žrtvama genocida, nastao proglašavanjem Srebrenice “zaštićenom zonom” u proljeće 1993. godine, što je bilo njeno pretvaranje u čekaonicu za genocid u julu 1995, te pokušaj pranja UN obraza za sve ono što jeste, a pogotovo što nije učinjeno onda kada je bilo potrebno.
Zato bi, ako bude razuma i volje, to moglo donijeti nešto dobro. Do Rezolucije se došlo, a dalje će sve zavisiti od onih koji, umjesto dalje naprijed, uporno misle da treba ići dalje – ali nazad.
