Pod uslovom da se to posmatra iz nešto ležernijeg i opuštenijeg ugla, prošlogodišnje decembarsko dobrohotno darivanje kandidatskog statusa Bosni i Hercegovini, u maniru velikodušnosti dobroćudnog Djeda Mraza, bio je pokušaj Bruxellesa da nam ubrizga stimulativnu infuziju na tegobnom, prepreka i kočnica punom putu ka Uniji. Infuzija, znamo, nije naročito uspjela, nova vlast jeste ostvarila neke pomake, ali su stari odnosi, suprotnosti, ucjene, kaprici i inati – i dalje omiljena matrica iščašenosti i naše politike i naše vlasti. Kad se to zna, a vidi i iz aviona, bilo je i iluzorno i plitkoumno očekivati da – u paketu s Ukrajinom i Moldavijom – početkom decembra i mi doživimo određivanje datuma početka pregovora. Novogodišnji poklon je, ovog puta, uručen Kijevu i Kišinjevu. Zasluženo ili ne, baška je pitanje.
Čitajte kolumne Zlatka Dukića:
Pitanje koje bi nas moralo posebno zanimati, pa i opterećivati, jeste šta bismo trebalo iščitati iz te briselske odluke. Nema se utisak da je to vrh naše državne vlasti na pravi način učinio. To se vidi iz prvih, drugih i trećih reakcija, recimo iz pisma predsjedavajuće Vijeća ministara Borjane Krišto, koja Evropskoj komisiji iznosi stav sličan ljutnji djeteta, koje bi da mu se vrate otete krpice. Ili, pak, očekivani refleks iz RS-a, koji je u znaku novog potapanja logike, zdravog razuma i realnosti – uz pomoć tvrdnje da jedino ovaj entitet poštuje Dayton i iskreno želi u Evropu, a da su opstrukcije i podanički odnos prema strancima sklonost Federacije. Što je opskurna podvala koja bi bila smiješna da nije teško probavljiva.
I taman kad se očekivalo da i ozbiljnije glave iz vrha vlasti smognu snage za spuštanje na zemlju i oslobađanje od zablude o tome da smo – uz manje-više manijakalan nastavak opstrukcija, neizvršavanja obaveza, blokiranja reformi, snaženje naciopatsko-šovenske politike prepucavanja, svađanja, olajavanja i uslovljavanja – ipak stekli uslove za novu briselsku dobrohotnost, ne samo da su nas na vrijeme dijagnosticirali oni koji i o nama odlučuju nego su se neki potrudili da im priušte više nego ubjedljivu potvrdu ispravnosti našeg guranja iza Ukrajine i Moldavije: hapšenje predsjednika Suda BiH Ranka Debevca i bivšeg direktora Obavještajno-sigurnosne službe Osmana Mehmedagića em je dalo za pravo onima koji su nas ostavili na čekanju, em pokazalo da smo, ako bismo se otvorenih očiju pogledali u ogledalu, još daleko od onoga što su briselski običaji, uslovi, kriteriji i pravila.
Ta afera, čak i ako se ne nazove doslovno tako, nije jedina fleka s kojom izlazimo iz 2023. godine. Samo je kompletirala album brljotina, promašaja i ispada, protiv kojih, nažalost, nije pelcovana ni ova vlast, jer se nije odmakla veliki korak od onoga što su upropastile garniture njenih prethodnika. Doduše, neki zakoni su usvojeni, pa je načet spisak od onih 14 stavki iz EU “domaće zadaće” (najnoviji je zakon o sprečavanju pranja novca i finansiranja terorističkih organizacija, usvojen u Predstavničkom domu Parlamenta BiH). Ali, ozbiljnijeg reformskog zaokreta nema još ni na horizontu. Umjesto toga, imamo nova ukopavanja, ucjene i utvrđivanje tranšeja za odugovlačenje i zakivanje trenutnih (ne)prilika.
Ima se utisak da je neko drogiran ili hipnotisan, pa hoće da vidi sliku odnosa i stanja koja njemu odgovara, a ne ono što nas stvarno pritišće. Ilustracija za to je tekuća lakrdija sa sudskim procesom Miloradu Dodiku. Novo odgađanje ročišta, uz otužnu manifestaciju diletantskog neznanja tužilaca prošle srijede, ali i novo cirkusko “događanje naroda” pred Sudom BiH, grubo to potvrđuje. Mnogo više od slatkorječivih fraza o tome da, ipak, postižemo uspjehe. Jer, kad Dodik – na “prijetnju” šefa OHR-a Christiana Schmidta nametanjem tehničkih izmjena Izbornog zakona – kaže da će RS odmah donijeti svoj izborni zakon, formirati svoju izbornu komisiju i organizovati iduće godine lokalne izbore ili kad premijer RS-a Radovan Višković potrči da obeća “preispitivanje svih presuda” iz vremena Debevcovog šefovanja Sudom BiH, a i Dragan Čović ne propusti reći da je Schmidtova “prijetnja” skandalozna, jer se ne odnosi na “lažno predstavljanje Željka Komšića” – onda imamo posla ne samo s novim porcijama ugrožavanja onoga što bi trebalo da je naše evropsko sutra. Onda smo, uz sjećanje na prošlogodišnji briselski dar, dobili ono što smo zaslužili, jer smo ovu vlast mi birali, nije (iako tu i tamo podsjeća na elementarnu nepogodu) pala s neba: odgađanje eventualnog dobijanja datuma početka pregovora za mart 2024. godine, aferu s hapšenjima i pokušajem oživljavanja pravne države iz kliničke smrti, nove prijetnje secesijom i blokadama, nova bruka i blamaža, dakle klimu koja nije ni nalik prednovogodišnjoj, svečarskoj, u znaku poklona, raspoloženja i kakve-takve radosti.
Za šta, naravno, krivac nije Djed Mraz, kao što ni prošlog decembra nije bio zaslužan za onaj poklon. Krivac je dobro poznata bratija likova, nacionalno izobličenih (bolesnih) i dokazano zlonamjernih, koji ne propuštaju nijednu priliku za to da dokažu koliko rado bi da ove zemlje, onakve kakvu žele njeni normalni ljudi, nikad ne bude.
