Mirno spavaj, narode! Šta drugo da pomisli naš bosanski i hercegovački čovjek nakon poruka koje su mu ovih dana uputila dvojica američkih ambasadora u Bosni i Hercegovini, odlazeći Michael Murphy i njegov nasljednik Douglas D. Jones. Upamćen po tome što je raspisao “potjernicu” za Miloradom Dodikom, Murphy je izjavio da je američka podrška Bosni i Hercegovini “čvrsta kao stijena”, te da SAD neće dozvoliti domaćim akterima da zemlju odvedu u nove sukobe. Kud ćeš više! Iako ga od preuzimanja ambasadorske dužnosti u Sarajevu dijeli još nekoliko mjeseci, Douglas Jones je takođe bio nedvosmislen: “Neću dozvoliti da rastrgaju BiH.” Najavio je i nove sankcije Dodiku i zaprijetio još nekim kandidatima za politički odstrel, koje je američka administracija prepoznala kao ljude opasne po mir. Po hiljaditi put, hvala, Ameriko, što ovu državu, makar bila nikakva, štitiš od političara opasnih namjera. Na tome bi trebalo da su ti zahvalni i oni koji smatraju da bi komadanje Bosne i Hercegovine bilo najbolje rješenje za sve nas, ne shvatajući da bi time, zajedno s Bosnom i Hercegovinom, nestali i oni sami i njihove nacionalističke paradržavice.
Međutim, danas više ni posljednji Bošnjak neće ustati na noge kad se pomene Bill Clinton, jer je rat mogao zaustaviti mnogo ranije. Da je to učinio, ne bi bilo Srebrenice, ni hiljada drugih nevinih žrtava. A to se ne može zaboraviti. Na vidjelo je, ne tako davno, izašla i činjenica da je upravo Clinton odbio zahtjev Haškog tribunala da NATO, koji je tada u Bosni imao impresivnih 60 hiljada svojih vojnika, uhapsi Karadžića i Mladića. Pozivajući se na svoje savjetnike, Clinton je rekao da to treba da obavi bosanska policija. A takva policija nije postojala. Sve u svemu, ne možemo živjeti tako što ćemo unedogled ponavljati da smo Dejtonskim sporazumom dobili makar i krhak mir, a zatvarati oči pred posljedicama komplikovanog i skupog državnog projekta koji je njime nametnut. Neke od tih “fabričkih grešaka”, poput apsolutnog primata etničkog kolektivizma nad statusom “nevažnog” pojedinca, u potpunoj su suprotnosti sa civilizacijskim dostignućima demokratskog svijeta. Iz toga je zakonomjerno proistekla i priroda same vlasti, koja je regrutovala etnonacionaliste kao svoj dominantan eskadron, ljude koje je zapalo da ciljeve koji nisu ostvareni ratom ostvaruju političkim sredstvima. A to je onda čitav sistem pretvorilo u generator političkih sukoba i etničkih i vjerskih animoziteta. To traje skoro pa tri decenije, proizvodeći štete koje se više ničim ne daju popraviti. Teško da je taj propali eksperiment Richarda Holbrookea bio plod njegovog političkog diletantizma. Možda je Holbrooke imao dobre namjere. Ali, kako glasi jedna stara izreka, dobrim namjerama popločan je i put koji vodi u pakao.
Pojmovi poput demokratije, individualnih prava, pune građanske slobode ili odvojenosti države od religije kao da Daytonu nisu imali nikakvu praktičnu vrijednost. Pa zašto su onda Milošević, Tuđman i Izetbegović, legitimni predstavnici Srba, Hrvata i Bošnjaka, potpisali taj nedemokratski ugovor? Jedini koji je odbio da to učini bio je tadašnji predsjednik Federacije BiH Krešimir Zubak, pravnik iz Doboja. On je u tom dokumentu prepoznao državno “uređenje” Bosne i Hercegovine kakvo nigdje ne postoji. Danas ga niko i ne pominje. Wolfgang Petritsch, bivši visoki predstavnik u našoj zemlji, nazvao je Dejtonski sporazum luđačkom košuljom. Mogla se ona svući ili makar prekrojiti, ali postoje moćnici koji se u njoj ugodno osjećaju. Ta ih košulja i dovodi na vlast. Dodik, i cijela bulumenta njemu sličnih tipova, živi su dokaz tog fenomena – nema teorije da postaneš lider ako se ne ponašaš kao zakleti nacionalista. To su ljudi koji ni nakon toliko godina nisu bili u stanju da organizuju funkcionalnu državu. A recept za uspješnu državu prilično je jednostavan: neprikosnovenost individualnih i manjinskih prava, zdrava ekonomija, nezavisno sudstvo i dobra štampa. Ukratko, sve ono što nacionalističke vlasti ne žele. I šta na sve to kažu građani koji su glasali za svoje političke štetočine, bilo iz pukih etničkih i vjerskih emocija, interesa ili političke nepismenosti? I koji će za takve i ovog oktobra vjerovatno ponovo glasati.
Amerika nije dužna da ovdje dovodi stvari u red, postavljajući predsjednike, premijere i ministre, i puneći zatvore ratnim zločincima, kriminalcima i korumpiranim političarima, niti da brine o povećanju plata i penzija. Amerika smatra da čini dovoljno time što garantuje opstanak Bosne i Hercegovine. Ali, mogla bi ta velika i moćna zemlja da se osvrne i na prilike u kojima živi naš prosječan bosanski i hercegovački čovjek, a koje su takve da se njeni građani, a posebno mladi, iz njih izbavljaju tako što masovno odlaze preko granice. U posljednjih deset godina otišlo ih je 600 hiljada – gotovo dva današnja Sarajeva!
Dugo očekivani bolji život ne dolazi, naprotiv, sve više se udaljava, pa autobusi koji saobraćaju na međunarodnim linijama svakodnevno čekaju nove putnike.
