U nedavno objavljenim tekstovima profesor Ivo Komšić i fra Luka Marković, glavni urednik Katoličkog tjednika, bave se Bošnjacima i bošnjačkom politikom u Bosni i Hercegovini. Komšić bošnjačku politiku dijeli između one koju provodi trojka, a koja je po njemu pozitivna, i one koju provodi SDA na čelu s Bakirom Izetbegovićem, ali i bošnjački nacionalisti (u koje svrstava sve one koji kritikuju trojku, odnosno aktualnu vlast) a koji, po njemu, “zapravo, ne žele BiH u EU i NATO-u jer to definitivno udaljava državu od euroazijskih integracija i njihovih teokratskih standarda – islamizacije i sl. Svako tko se usudi ukazati na bošnjački nacionalizam, proglašava se neprijateljem države i Bošnjaka kao naroda“. Iz čega proizilazi da svako ko se usudi suprotstaviti Komšićevim tvrdnjama je – bošnjački nacionalista.
Piše: Dženana Karup Druško
Za Markovića, problem je u “ideološkoj podijeljenosti među bošnjačkim političarima“, a po njemu je ta “ideološka podijeljenost dovela do toga da bošnjačka politika nije više sposobna ponuditi jedno zajedničko racionalno utemeljeno rješenje koje bi omogućilo Hrvatima da se osjećaju ravnopravnim građanima Federacije“. Po njemu “Bošnjaci ne znaju šta žele“, a kad, kako piše, budu znali “vrlo brzo će doći do sporazuma s Hrvatima. Naravno, pod uvjetom da taj unutarnji bošnjački dogovor bude u duhu europske demokracije. Teško je povjerovati da netko može biti toliko glup – pokvaren može biti, jer toga u politici ima puno – da misli kako će Hrvati BiH u demokratskoj Europi prihvatiti normalnim da im Bošnjaci biraju političke predstavnike“. “Europska demokracija“ po Markoviću podrazumijeva da većina (Bošnjaci) nikako ne smiju “birati političke predstavnike“ drugima (Hrvatima) u “demokratskoj Europi“. Problem je samo što demokratija u Evropi znači da većina bira političke predstavnike svima.
Bošnjački nacionalisti i hrvatske demokrate
Zanimljivo je da u svojima traganjima za rješenjima o budućnosti BiH, tačnije šta bi i kako Bošnjaci trebali raditi, i Komšić i Marković izbjegavaju da postave pitanja – šta Bošnjaci zamjeraju Hrvatima i zašto glasaju za Hrvata Željka Komšića? Obojica problem vide u Bošnjacima, dok istovremeno ne problematiziraju ništa u politici Dragana Čovića i HDZ. Za ozbiljno promišljanje poruka koje Komšić i Marković šalju (čini se prvenstveno Bošnjacima) nije problem što nedostaje kritički osvrt na Čovićevu i politiku HDZ-a u BiH, nego površnost kojom nude rješenja, a bez bilo kakvog ulaženja u ozbiljnije uzroke, odnosno kontekst samog problema. Ili to nije slučajno? Ali, zar se onda umjesto dobronamjernih poruka i ponuđenih rješenja za BiH, njihove poruke ne bi mogle shvatiti kao zlonamjerne ili čak podvale Bošnjacima?
Marković upozorava “bošnjačku politiku“ da je vrijeme da shvati “kako se budućnost BiH može osigurati samo u odustajanju od unitarizma, koji je isto toliko opasan koliko i secesionizam“, te u nastavku jasno poručuje da “oni koji preko protežiranja bosanske nacije i građanske države žele omogućiti dominaciju jednog naroda isto su toliko opasni po opstojnost BiH koliko i oni iz redova ‘srpskog sveta‘.“
Komšić upozorava na “patriotski nacionalizam” koji je, po njemu, “rezerviran samo za Bošnjake“: “Ide se tako daleko da se želi promijeniti i zavnobihovski i referendumski karakter BiH, želi se proglasiti bosanska nacija u BiH, što praktično znači bošnjačka. Po logici – jedan narod, jedna nacija, jedna država, BiH bi postala država tog naroda. Srbi i Hrvati bi bili nacionalne manjine i vjerske zajednice.“
Markovićeve i Komšićeve teze poklapaju se s tezama hrvatskih nacionalista i politikom Dragana Čovića koji je već nekoliko puta izjavio da od građanske države “nema ništa“. Ironija je da Bošnjaci koji su glasali za promjene, a protiv nacionalističke SDA, svoje povjerenje su dali trojki upravo i zbog obećanja o građanskoj državi koju garantiraju i evropske i atlantske integracije. S druge strane, koncept koji i Komšić i Marković nude Bošnjacima je etnički koji sasvim sigurno ne poznaje “demokratska Evropa“.
Bošnjaci i Amerikanci
U svojoj argumentaciji Komšić kreće od geopolitičke karte Europe, a u BiH je crta ovako: SDA na čelu s Izetbegovićem (kao i svi oni koji je ne aplaudiraju trojki/četvorki/petorki) podržava “proazijsku politiku“ koju predvodi Izetbegović vezujući se za Tursku i Erdogana i njegove saveznike, dok “euroatlantske interese zastupa trojka s koalicionim partnerima“ (čitaj HDZ). Komšić dalje tvrdi da “ruske interese ostvaruje Dodik, oslanjajući se na Vučića“, dok suglasnost proruske i proazijske politike u BiH vidi u antizapadnoj kampanji koju “otvoreno vodi Dodik“ a s kojom se potpuno poklopila “Bakirova antizapadna retorika“ koju on povezuje s napadima na trojku, visokog predstavnika, ali i u “kampanjama“ protiv SAD i Velike Britanije, te pita: “Zašto je podrška aktuelnoj vlasti okrenutoj euroatlantskim integracijama i podrška zapadnoj politici neprijateljski čin?“
Komšić je prije pisanja teksta morao vidjeti da je većina kritika upućena trojki povezana s političkim ustupcima koje prave Čoviću i HDZ-u (i Dodiku i SNSD-u) a koji nemaju nikakve veze sa prozapadnom politikom nego slabljenjem države. Uz to, sve da ostavimo po strani proruske izjave Dragana Čovića kako je za “Bosnu i Hercegovinu privilegija imati Rusku Federaciju kao partnera“, da treba jačati odnose BiH i Rusije (jer je vrlo malo ruskog uticaja u BiH), ili da je uloga Ruske Federacije “nezamjenjiva, temeljna: ona uravnotežuje, stvara ravnotežu snaga u svijetu. Osobito kad pogledate jugoistočnu Europu ili Balkan“ – koliko je Komšić u pravu, pokazale su poruke visokih američkih zvaničnika Čoviću o južnoj plinskoj interkonekciji (čija se blokada povezuje s ruskim interesima), ili reakcije Američke ambasade na “historijski dogovor“ petorke iz Laktaša i najavljene izmjene, po Čovićevom prijedlogu, Izbornog zakona BiH.
Zanimljivo da Marković u svom tekstu (objavljen prije nekoliko dana) Bošnjake upozorava da “uvjerenje naivnih kako će Amerikanci sve srediti, može biti tragično“, te ističe kako su “iz mnogih njihovih sređivanja u svijetu nastale još veće neprilike“, što objašnjava američkim “površnim i bahatim pristupom politike problemima o kojima znaju malo“.
Možda bi se Bošnjaci i mogli složiti s ovim tvrdnjama u oktobru prošle godine kad je nakon izbora Schmidt nametnuo svoju odluku, u čemu je najveću podršku imao od Američke ambasade, a po kojoj jedan glas Bošnjaka u Federaciji vrijedi četiri puta manje od Hrvata i deset puta manje od Srbina, čemu je hrvatska politika aplaudirala a Plenković se hvalio da je Schmidtova odluka njegova zasluga. Primjer, iz Kantona Sarajevo, gdje po zadnjem popisu živi 413.000 ljudi, od toga 346.000 Bošnjaka, 17.000 Hrvata i 13.000 Srba, Schmidtovom odlukom u Dom naroda su izabrana četiri delegata Bošnjaka, četiri Srbina i jedan Hrvat iz čega proizilazi da 86.000 Bošnjaka ima pravo na jednog delegata, 17.000 Hrvata na jednog, a 3.200 Srba na jednog.
No, valjda računajući na njihovo kratko pamćenje Marković pita (Bošnjake): “Zar nije zastrašujuća izjava, možda i budućeg predsjednika Amerike, Donalda Trumpa kako neće braniti od ruskoga napada države koje ne podržavaju NATO financijski onoliko koliko bi trebale?“, i poručuje im: “O američkom zauzimanju za BiH, neka razmisle oni političari, a to se odnosi prije svega na secesioniste kao i unitariste, koji sanjaju snove bez pokrića“. Priznaje da je “Ameriku je lijepo imati za prijatelja“, ali naglašava da “ipak probleme u kući rješavaju domaćini“.
Eto i prilike Ivi Komšiću da se u nekom narednom tekstu možda pozabavi “hrvatskim nacionalistima“ i pojedincima iz hrvatskog korpusa koji Bošnjake okreću od američke i prozapadne politike. I to nakon što su kritike Čoviću i njegovoj politici uputili američki državni sekretar Anthony Blinken, pomoćnik američkog državnog sekretara za evropska i evroazijska pitanja James O’ Brien i Američka ambasada u Sarajevu.
Dodik i Čović
U svojim tekstovima i Komšić i Marković se dotiču i srpsko-hrvatskih odnosa u BiH. Marković tvrdi da kada bi bošnjačka politika uspjela ponuditi rješenje Hrvatima onda bi se “vjerojatno promijenio odnos hrvatske politike prema Republici Srpskoj. U zajedništvu s Bošnjacima došlo bi do pritiska na srpsku politiku u spomenutoj tvorevini Daytona da se u njoj stvore takvi uvjeti za život u kojima bi se Hrvati i Bošnjaci mogli osjećati ravnopravnim građanima“. Čini se kako Marković smatra da i pored koalicije Dodik-Čović Hrvati kao i Bošnjaci nisu ravnopravni građani u Republici Srpskoj, ali i potvrđuje da je ta koalicija još uvijek na snazi.
S druge strane Komšić tvrdi potpuno suprotno. Kao ključni argument kojim pokazuje koliko je uspješno i dobro za BiH ono što radi Christian Schmidt on navodi formiranje vlasti na oba nivoa, o čemu piše: “Lider te vlasti bila je koalicija trojke, liberalno-demokratskih stranaka koje su bez SDA formirale većinu u oba parlamenta. Da bi se vlast formirala, bilo je potrebno politički distancirati HDZBiH od Dodika i njegove politike i usmjeriti ih nedvosmisleno prema EU. To je bio najteži politički posao jer su te politike bile vezane od Dejtonskog sporazuma naovamo, a inače su bile inercija dogovora Tuđmana i Miloševića, odnosno Bobana i Karadžića. To hrvatskoj opoziciji u BiH nije uspijevalo godinama i svaki takav pokušaj bio je razbijen. Uspjelo je, uz velike napore Christiana Schmidta, Bruxellesu i Zagrebu koji su morali braniti interese Zapada u BiH. Dodik je ostao sam.“
Samo što Dodik nije ostao sam. Niti se Čović ikad javno ogradio od Dodikove politike, a niti je zvanično istupio iz koalicije koju je sa njim dogovorio pred izbore 2018. godine. O povezanosti hrvatske i srpske politike u BiH, suprotno Komšićevim tvrdnjama, više puta je govorio sam Dodik. Nakon što je prije nekoliko mjeseci izjavio kako je vrijeme za stvaranje velike Srbije u čiji sastav će uz Srbiju, ući Crna Gora i Republika Srpska, Dodik je za Sputnjik ustvrdio da za to ima podršku Hrvata. Ubrzo nakon toga dao je intervju za zagrebački Nacional u kome, po pisanju Nacionala, “s jedne strane poziva na mir i stabilnost, a s druge otvoreno zaziva odcjepljenje Republike Srpske, pozivajući se pritom čak i na interes hrvatskog naroda i zagovarajući uspostavu propale Herceg-Bosne, po svemu sudeći u skladu sa svojim neskrivenim savezništvom s predsjednikom HDZ-a BiH Draganom Čovićem, svojim najvećim političkim prijateljem u Bosni i Hercegovini, a i izvan nje.“ (Nacional, 10.11.2023)
U intervjuu je Dodik ponovio teze koje se poklapaju s Čovićevim (koje nalazimo i u Markovićevom i Komšićevom tekstu) a po kojima “Muslimani-Bošnjaci smatraju da ta Bosna treba biti njihova, centralizirana u najznačajnijem dijelu, i zato i posežu za pričom da uskrate prava i Hrvatima i Srbima. Hrvatima zato što se glasovima Muslimana biraju član Predsjedništva i većina mandata, a to sve skrnavi i pravi probleme u odnosima triju konstitutivnih naroda. Uz to je još nabačena i neoliberalna koncepcija uređenja društva koja ide za tim da ignorira povijest i činjenicu da ovdje postoje tri konstitutivna naroda koja imaju svoje identitete i da ih ne možete ukinuti tako što ćete reći: Niste više ni Srbi, ni Muslimani-Bošnjaci, ni Hrvati, sad ste građani.“
Veličanje zločinaca u Mostaru
Ne iznenađuje da se i Marković, kao Čović i Dodik, bavi Željkom Komšićem i objašnjava da je “umjesto Komšića netko koga su izabrali Hrvati, ne bi Bošnjaci izgubili ništa. Izgubio bi Komšić, jer bi si morao naći neki drugi posao. Naprotiv, Bošnjaci i BiH bi dobili puno više“. Da li bi? Glasaju li Bošnjaci za Komšića jer im to nameće bošnjačka politika, ili iz nekih drugih razloga?
Bošnjaci ne glasaju za Hrvata Željka Komšića da bi nešto nametali Hrvatima u BiH, ili ih “majorizirali“ kako to često predstavljaju i intelektualci i u Mostaru i u Sarajevu, nego zbog straha od politike Dragana Čovića i njegove koalicije s Miloradom Dodikom. Upravo zbog toga nisu u pravu oni koji tvrde da je ključni problem Željko Komšić jer je radikalizirao i homogenizirao Hrvate, nego je upravo Dragan Čović glavni krivac što Bošnjaci glasaju za Željka Komšića. Potvrdili su to zadnji izbori – možda Čović može trgovati u vlasti i od partnera dobivati puno više nego što Hrvatima kako konstitutivnom narodu pripada, ali ni on a ni njegovi partneri u vlasti ne mogu narediti Bošnjacima za koga da glasaju na izborima kad su u pitanju članovi Predsjedništva. Pogotovo nakon brojnih uvreda i poniženja Bošnjaka i od HDZ-a BiH, ali i od zvaničnika Hrvatske. I zajedničkih poteza Čovića i Dodika.
Svjestan toga Čović na sve načine pokušava da to riješi zakonskim ili ustavnim putem. No, pri tome mu ne pada na pamet da relaksira svoju politiku prema Sarajevu nego je sve više radikalizira, što potvrđuju i istupi i uvredljive poruke zvaničnika iz Zagreba, dok se sve više približava Banja Luci, uz tvrdnje kako s Bošnjacima ne može pregovarati. Bilo bi zanimljivo koliko bi koalicija Dodik-Čović trajala da Čović od Dodika zatraži provođenje presuda Evropskog suda za ljudska prava i na prostoru Republike Srpske, ili da Hrvati budu jednakopravni u RS? Ali Čovića i ne zanima RS nego dominacija Hrvata u Federaciji.
U svemu ovome, nije nimalo nebitno i pitanje ko su Bošnjaci koji glasaju za Željka Komšića? Bošnjački nacionalisti, ili oni koji podržavaju probosansku, državotvornu politiku? Odgovor na ovo pitanje ne zanima ni Komšića ni Markovića kao ni ostale koji zagovaraju prohadezeovsku politiku u BiH. Ali, kad se suoče s ovom činjenicom možda budu imali i rješenje za jednakopravnost majoriziranih Hrvata i legitimno predstavljanje.
Kakvu politiku Dragan Čović provodi i kakvu državu želi, dok tvrdi da voli BiH i da su on i HDZ najveći promotori evropskih integracija (koje imaju najveću podršku u Sarajevu kao presude Evropskog suda za ljudska prava), sažeo je u svom izlaganju u Sarajevu O’ Brien: “Grad Mostar je i dalje podijeljen, zaglavljen u podijeljenoj prošlosti. Lider koji je istinski posvećen europskoj perspektivi BiH poduzimao bi korake da zacijeli rane iz prošlosti i promovira pomirenje. Dragan Čović se tako ne ponaša…“
Potvrda O’ Brienovih tvrdnji došla je vrlo brzo: na mostarskoj promociji knjige Valentina Ćorića u prepunoj sali (što je najdirektnija posljedica Čovićeve i Plenkovićeve politike uz podršku Milanovića) bili su Čović, kao i brojni predstavnici hrvatskog političkog života, crkvene zajednice i članova HVO-a. Sam Čović je ovim više od bilo koga drugog demantirao sve teze Ive Komšića – ne da HDZ ne vodi nikakvu prozapadnu politiku, nego su od partnera iz Banja Luke preuzeli medologiju za izgradnju ideologije zasnovane na narativima u osnovi kojih je negiranje haških presuda. I dok Elmedin Konaković, predsjednik NiP-a i ministar vanjskih poslova BiH ništa ne zna o hrvatskoj agresiji i presudi za UZP hrvatskoj šestorki, Čović i drugi iz HDZ-a prisustvuju promociji knjige Valentina Ćorića, jednog od presuđenih u “šestorki“, što nije ništa drugo do veličanje ratnog zločinca.
Ako neko misli da Bošnjaci sve to ne vide, varaju se. A onda neka se ne žale na izborne rezultate, pardon na “izborne krađe“, ni trojka a ni HDZ. Bez obzira s kojih visina i uz kakvu aroganciju Zagreb, ali i Marković, Komšić i slični, držali lekcije Bošnjacima. Jer, samo jedno nikako ne mogu promijeniti – Bošnjaci jesu najbrojniji u Bosni i Hercegovini.
