Kako je samo divno, uzbudljivo, neizvjesno i smiješno iz parlamentarnih fotelja ili toplih domova uz kokice pratiti šou na KCUS-u oko (ne)imenovanja direktora najveće zdravstvene ustanove u Bosni i Hercegovini. Tačno bi čovjek pozavidio na adrenalinu govornika, drami, komediji, trileru rasprava, komentara, prepucavanja, dokazivanja. Zanimljivo je i smiješno i može se pratiti i slušati sve dok je daleko od posmatrača. Ali, ne bi se ni u jednom trenutku smjeli zaboraviti oni preko čije kože se biju ove bitke, odnosno namještaju i smještaju pojedini. Zanimljivo je sve dok ne dobije karakter horora koji ustvari preživljavaju pacijenti, taoci onih koji su se dobro zaigrali našim životima. Zanimljivo je sve dok ne zatreba ta zdravstvena ustanova, taj zdravstveni sistem, neka zdravstvena usluga. A tada… i Sofoklo, najpoznatiji grčki dramatičar, pozavidio bi na inovacijama u strukturi tragedije i njezinoj inscenaciji, odnosno svemu što prolaze osuđeni na zdravstvene usluge.
Ne bi bilo loše kada bi oni koji odlučuju shvatili da zdravstvene ustanove postoje zbog pacijenata i da su pacijenti ti koji im zarađuju plaće. Ne bi bilo loše kada bi se pacijenti samo jednom stavili u fokus, pa bar i tokom tačke dnevnog reda koja se tiče isključivo njih.
Nažalost, onima koji odlučuju, zdravstvene ustanove trebaju i služe samo zbog zapošljavanja i imenovanja podobnih, odgovarajućih, na sve pristajućih. Barem takve poruke šalju u javnost. Da li se iko zapitao šta svih ovih dana, sedmica, mjeseci prolaze pacijenti? Da li se iko zapitao zašto nema otopina za infuziju, lijekova za snižavanje krvnog pritiska na CUM-u, gaza, vata, osnovnih sredstava za rad, a kamoli da se neko zapita zašto nedostaju citostatici koji su osnovni i jedini lijek za teško oboljele građane?
Je li se iko zapitao zašto se na termine specijalističkih pregleda čeka sve duže, zašto sve više aparata nije u funkciji? Zašto su otvorene kapije, a zatvorene ordinacije i kabineti? Zašto…??? Naravno da nije, jer samo u 2022. godini su zavodi zdravstvenog osiguranja svih 10 kantona i Federacije BiH na raspolaganju imali 1,82 milijarde KM. Cifra od koje se zamanta i mnogo većim državama, cifra od koje bi se mogao zdravstveni sistem iz temelja napraviti, cifra od koje bi svima moglo i trebalo biti dovoljno za liječenje. Ali, i cifra kojom moraju “vladati” samo određeni i posebni, “genetski predodređeni”.
I dok se raspravlja o nekom papiru koji nedostaje ili je višak, o rokovima, o procedurama, pacijenti se osjećaju kao da ih žive ukopavaju. Pod pritiskom pacijenata se jedan problem riješi, a rodi se novih pet, i tako ukrug duže od 20 godina. Samo oni koji su prošli krugove pakla zdravstvenog sistema u FBiH znaju koliko je prazna priča oko (ne)imenovanja direktora Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu. Znaju koliko je svako slovo, svaka izgovorena riječ hladna i daleka, jer se ne tiče kvaliteta usluge, kvaliteta kadra, mogućnosti liječenja, inovacija i napretka. Svako izgovoreno slovo, svaka izgovorena riječ se tiču samo i jedino kadroviranja, pa i čak i po cijenu ljudskih života.
