Mala mjesta, koja izgledaju kao da su odnekud zalutala i u kojima život protiče daleko od velikih i važnih događaja, obično se pročuju kad ih zadesi neka velika nesreća i potpuno promijeni njihovu sudbinu. Na listu takvih mjesta sada je upisana i Donja Jablanica, smještena u dolini između Neretve i podnožja planine Čvrsnice. Sa svojih 400 i nešto stanovnika, ni selo ni gradić, Donja Jablanica zapravo je prigradsko naselje tri kilometra južno od općinskog središta mnogo poznatije Jablanice. Ali, Donja Jablanica ipak nije zanemariva naseobina – ona je stanica na željezničkoj pruzi Sarajevo – Ploče, na kojoj se zaustavljaju putnički vozovi iz oba pravca, tek toliko da poneki putnik uđe ili izađe iz voza. A često niko. Da nije te male stanice, Donju Jablanicu bi pominjali samo njeni mještani, tradicionalno vezani za željezničku prugu. Mnoge kuće podignute su u njenoj neposrednoj blizini. Usput rečeno, osim davno pronađenih stećaka, a i oni su nestali, istorija nije na toj lokaciji ostavila nikakav drugi trag. Umjesto nje, to je nedavno učinila priroda, kaznivši ljudski nemar, neznanje i pohlepu. Četvrtog oktobra, negdje pred svitanje, na Donju Jablanicu obrušila se bujica razorne snage koja je uništila sve što joj se našlo na putu. Sva u dubokom mulju, sa poplavljenim kućama, sa vitkim minaretom koji se simbolično izdizao iznad mutne vode, sa izbezumljenim i preplašenim preživjelim mještanima, od kojih mnogi nisu znali šta se desilo s njihovim najbližim, Donja Jablanica je pružala prizor kataklizme. Pravo je čudo da je tu iko ostao živ.
Televizija N1 poslala je na mjesto nesreće svoje najbolje novinarke i snimatelje. Zahvaljujući njihovom požrtvovanom izvještavanju od jutra do mraka, mogli smo vidjeti sve te slike teško ranjenog mjesta. Prve dame televizijskog novinarstva upisale su veliki plus ovoj profesiji, ali su njihove kolege iz štampanih medija propustile da to uoče i istaknu. Televiziji pripada zasluga što je čitav region spontano priskočio u pomoć. Danima smo gledali dokaze iskrene empatije “našijenaca” iz raznih krajeva Jugoslavije, ljudi koji su nekad živjeli zajedno, da bi ih devedesetih godina nacionalistički lideri, uz urnebesnu podršku medija, zadojili mržnjom. Ni Evropa nije oklijevala. Ursula von der Leyen, najmoćnija osoba u glomaznom birokratskom aparatu EU, lično je došla u Donju Jablanicu. “Evropa je uz vas”, hrabrila je mještane i najavila pomoć od 20 miliona eura. Spasilačke ekipe tragale su za živima, ali umjesto živih, pronalazile su mrtve. Bilo ih je ukupno 19. Oni su bili najbolnija epizoda jablaničke katastrofe, epilog s kojim se ništa drugo nije moglo porediti. Brojka 19 ostaće tužni simbol Donje Jablanice.
Ni slikoviti entuzijazam mladih volontera koji su svakodnevno pristizali sa prikupljenom pomoći i nad kojim se nadvijala sjenka njegove prolaznosti, nije mogao biti velika utjeha preživjelima. Oni su bili obuzeti pitanjem: Šta će biti s nama? Znali su da ljudska solidarnost ima rok trajanja i da će uskoro ostati sami, prepušteni sebi i svojoj sudbini. O tome treba pisati, jer je u međuvremenu čitava ta ovdje ispričana priča dobila drugi sadržaj – tugu i ošamućenost nesrećom zamijenili su gnjev i suočenje sa surovom stvarnošću. Televizija je prizore Donje Jablanice, potopljene mutnom bujicom, zamijenila snimcima protestnog okupljanja njenih stanovnika. Kobna oktobarska noć odnijela im je sve, ali više pominju željezničku prugu nego svoje uništene kuće, jer pruga je njihov život. Njena najoštećenija dionica i dalje visi u zraku i tek je ilustracija koja govori kakvu je snagu imala bujica koja ju je napala. Smijenjeni direktor Željeznica FBiH Enis Džafić opstruirao je popravak 17 kilometara oštećene pruge. Član SDA, Džafić je izgleda više brinuo o interesima svoje stranke koja po svaku cijenu želi da se vrati na vlast. Devetnaest izgubljenih ljudskih života, beskućnici koji ne znaju šta će biti s njima, uništene kuće i razorena željeznička pruga, privredna žila kucavica većeg entiteta – to je spasonosni vjetar u leđa Izetbegovićeve stranke. I zašto bi onda dotični Džafić popravljao prugu i stišavao taj vjetar? Da turska kompanija Cengiz nije donirala popravak pruge i preuzela taj posao, ko zna koliko bismo još čekali na početak njene obnove. Zbunjenost i nesposobnost federalne Vlade da se nosi sa mukama Donje Jablanice pokazali su se većim i od najgorih očekivanja. Mještani traže njenu odgovornost. Ako Nikšićeva vlada ne plati ceh sada, račun će biti podnesen trojci na narednim izborima. Ljudi takođe zahtijevaju da im se u najkraćem roku kaže gdje mogu obnavljati oštećene i graditi nove kuće, a gdje ne mogu. Čitav niz kuća novijeg datuma izgrađen je bez dozvole, jer je to omogućavala stranačka politika, uz parolu “Nek’ se dimi”. Nek’ se dimi, nek’ nas je u selu što više. A kad se pokrenu klizišta i ljudi stradaju, dotična stranka zaboravi na svoju parolu. Sve u svemu, problema u Donjoj Jablanici ima toliko i takvih da se za njihovu metaforu može uzeti ona dionica pruge koja visi u zraku.
Nemoguće je ne pisati o Donjoj Jablanici, iako znaš da time po stoti put pišeš o jednoj te istoj stvari. Ne računajući rat, Bosna i Hercegovina skoro tri decenije živi u stanju političke zaglavljenosti u nefunkcionalan sistem, usidren u besmislene etničke i druge podjele svega postojećeg. Rezultat se može sažeti u samo dvije riječi: propala stvar! I zato je Donja Jablanica tek jedna od bezbroj razglednica tog propalog sistema, tačnije propale države i propalog društva u kojem politika ima svoj život, a narod svoj. Donja Jablanica, to smo mi, sto puta umnožena slika ta dva međusobno odvojena života.
