Vijest da je preminuo Ranko Bugarski prvo sam vidio na Facebook profilu novinara Zorana Kusovca, koji je napisao nekoliko riječi o profesorskom i ljudskom integritetu Bugarskoga, koji mu je predavao, da bi onda zaključio s tim da je jedini put kada je profesora vidio potresenog i potpuno prepuštenog osjećajima, bilo u momentu kad mu je početkom 1993. godine u kabinet donio časopis Warchitecture, koji je izdalo Udruženje arhitekata BiH i u kojem je bio tekst o njegovoj sestri koja je poginula početkom opsade grada.
To iskreno ljudsko čuđenje užasu koji se radi nad Sarajevom može predstavljati jedan krak priče o Ranku Bugarskom, čovjeku koji se u Sarajevu rodio i odgojio, završio fakultet, pa onda otišao u Beograd i dalje u svijet da se profesionalno bavi lingvistikom. To što je karijeru završio kao redovni profesor na Filološkom fakultetu u Beogradu, na koncu je važan karijerni podatak, koji vjerovatno najviše znači generacijama studenata koje je odgojio, ali i dalje predstavlja opet samo još jedan krak priče o Bugarskom.
Čitajte kolumne Dragana Markovine:
Jer ona se ne može u cijelosti ispričati niti u kratkom oproštajnom tekstu, niti bez konteksta vremena u kojem je Ranko Bugarski živio. Kao netko tko je rođen 1933. godine, bio je dovoljno odrastao da se sjeća užasa Drugog svjetskog rata, fašističke okupacije i marionetske ustaške države sa svim zločinima koje je napravila u Sarajevu, dok je u ovom posljednjem ratu bio dovoljno svjestan svega, pa i vlastite nemoći da zlo zaustavi.
Međutim, Ranko Bugarski je bio jedan od rijetkih ljudi s integritetom i savješću koji nije dopustio da ga traume iz djetinjstva, probuđeni strahovi ili zov nacionalizma zavedu iako je imao sve preduvjete za to. Da jeste to dopustio, iskreno uvjeren u tu priču ili čak iz nekakvog ličnog profesionalnog interesa, bio bi zasigurno jedan od nacionalnih bardova u suvremenom Beogradu te slavljen i poštovan preko svake mjere.
Ovako, ostao je čovjek i lingvist s integritetom, koji je kompletno znanje i integritet uložio u saniranje posljedica nacionalističkog divljanja, od početka svjestan da nasilje prvo počinje u jeziku i da ga od jezika treba početi i poništavati. Dao je u to ime niz bitnih intervjua u svim vodećim i za kulturu nezaobilaznim medijima, ispisao čitav niz što naučnih, što esejističkih tekstova i objavio je malu biblioteku knjiga u kultnoj izdavačkoj kući XX. vek, kod Ivana Čolovića, u kojima su sakupljena sva spomenuta nastojanja. Od tih brojnih knjiga vrijedi izdvojiti “Žargon”, “Jezik i identitet”, “Jezik i kultura”, “Jezici u potkrovlju”, “Govorite li zajednički”, “Putopis po sećanju” i “Saga o ćirilici”.
I upravo je taj “Putopis po sećanju”, u kojem piše i o dječačkim iskustvima života u okupiranom Sarajevu, a potom i o životu punom događaja i otkrivanja svijeta, spomenik jednom vremenu, gradu i prostoru kojeg više nema, odnosno ima ga u tragovima koji će s vremenom potpuno iščeznuti kada iščeznu ljudi poput Bugarskoga. Za to, naravno, nisu krivi ti ljudi, nego jednostavno nasilje, ratovi i protok vremena koje sve stvari normalizira i promijeni do neprepoznatljivosti.
Ako ništa drugo, Bugarski je životnim i profesionalnim primjerom pokazao da se može i drukčije, da bi sa “Sagom o ćirilici” do kraja razobličio nacionalističke tlapnje o stvarnosti i ugroženosti pisma i jezika.
No, njegova uloga u donošenju Deklaracije o zajedničkom jeziku, koja je zajednički napadana sa svih strana i od državnih jezičnih autoriteta, gdje im je upravo njegov potpis onemogućavao da Deklaraciju otpišu kao onu koju nijedan ozbiljan jezikoslovac nije potpisao, nikada ne može biti precijenjena.
Stoga, ako bi trebalo na kraju izdvojiti neku njegovu knjigu koja može služiti poput mosta zavađenim postjugoslavenskim državama, kulturama i društvima, to bi svakako bila knjiga “Govorite li zajednički”.
Ranko Bugarski je na kraju ostavio iza sebe i puno više nego što bi se od jednog čovjeka smjelo očekivati i za nadati se samo da će na ovim prostorima i dalje stasavati ljudi koji će moći nastavljati u istom smjeru.
