Strašno ubojstvo u beogradskoj osnovnoj školi s razlogom je snažno odjeknulo u Srbiji, kao i u cijeloj regiji, pa i šire. Nevjerojatna, bezumna smrt osmero osnovnoškolaca i školskog portira bila je temelj za masovno žalovanje, ali i za velike prosvjede u kojima se tražila promjena političke, medijske i društvene paradigme.
Taj traumatični događaj bio je povod i za različite analize, koje, potaknute suđenjem roditeljima maloljetnog ubojice te traumama roditelja ubijene djece i velikog dijela javnosti, traju i do danas.
U svome svjedočenju na suđenju u parničnom postupku protiv obitelji ubojice, Slobodan Negić, otac ubijene Sofije Negić, pored emotivne priče jednog tate održao je i pravu lekciju o odgovornosti koja nedostaje ovom društvu. Ovo je autorski tekst, nastao kao razrada teme, koja je u osnovi svih problema što nam se događaju, piše Javni servis.net donoseći u cijelosti tekst Slobodana Negića, koji zbog njegove zanimljivosti za srpsko društvo, ali i šire, i mi prenosimo.
Što je to odgovornost? Što znači biti odgovoran?
Riječ odgovornost izgrađena je od riječi odgovor, a riječ odgovor potiče od imenice govor. Govor je naša temeljna karakteristika. Biti odgovoran znači biti u obavezi dati odgovor na pitanja koja se postavljaju. To je svjesno preuzeta osobna obaveza ili dužnost. Biti odgovoran čovjek znači odgovoriti na zahtjeve situacije, odgovoriti na izazove, odgovoriti na pitanja koje nam život postavlja. Kada se nešto dogodi ili ne dogodi, netko mora odgovarati za to, barem smo tako nekada davno učili u školi, piše Slobodan Negić za Javni servis.net.
U stvarnosti, to uopće nije tako, pogotovo ako živite u državi Srbiji. Kaže se da čovjek vrijedi onoliko koliko odgovornosti može ponijeti. Ako je to točno, onda smo mi svakako pri dnu te top liste, kao zemlja s najviše bezvrijednih ljudi na planetu. Odgovornost nije krivnja, iako se često te dve riječi koriste kao sinonim. To je nešto sasvim drugo od krivnje: od krivnje se bježi ili se krivnja dokazuje. Odgovornost se preuzima. Biti odgovoran za svoje postupke može se i ukoliko netko nije baš ništa kriv. Također, iz činjenice da je netko za nešto kriv, ne slijedi da će taj netko odgovarati za svoje postupke. Često je slučaj da ljudi bježe od svoje odgovornosti, pa se to mora sudskim putem dokazivati. Sudeći po porukama koje je dosadašnja praksa poslala, Srbija je leglo neodgovornosti i izvrdavanja iste, čak i kada je riječ o najtežim zločinima.
Izbjegavanje odgovornosti za Vukovar i Srebrenicu
Već netkoliko desetljeća svjedoci smo epidemije bježanja od odgovornosti. Država već desetljećima unazad ne preuzima odgovornost za odluke i postupke za koje je po najvišem pravnom aktu odgovorna. Tijekom raspada bivše Jugoslavije, Srbija je uzela ulogu čuvanja ustavnog poretka bivše zemlje, ali potpuno protustavno, tako što je jedan čovjek preuzeo zapovijedanje JNA, odnosno vojnim i sigurnosnim strukturama, za koje nije imao baš nijedno pravno ovlaštenje niti legitimitet da tako postupa. To je bio čisti državni udar, koji je doveo do teških zločina i ratnih razaranja s nesagledivim posljedicama. Milošević nije imao nikakvu pravnu osnovu zapovijedati Jugoslavenskom narodnom armijom, jer je bio predsjednik jedne republike, a zapovijedanje vojnim snagama je, prema ustavu bivše republike, bilo u rukama predsjednika predsjedništva i premijera, što su u to vrijeme bili Stipe Mesić i Ante Marković. Marković je poslao vojsku na granicu sa Slovenijom s idejom da očuva obilježja Jugoslavije i zaštiti pravni poredak. Došlo je do incidenta koji je prijetio da eskalira u oružani sukob, pa je tadašnji premijer, u vrlo kratkom roku, odlučio povući vojsku.
Slobodan Milošević se nametnuo kao patriot i zaštitnik ustava Jugoslavije, a u stvari, potpuno protupravno i nacionalizmom inspirirano, preuzeo komandu nad JNA, poslao je na Vukovar i pri tom omogućio paravojnim formacijama da slobodno i nekažnjeno ubijaju i pljačkaju stanovništvo dojučerašnje Jugoslavije na tim prostorima. U usporedbi s dogovorom oko mirnog razlaza (što bi svakom normalnom čovjeku prvo palo na pamet), to se ne može drugačije vidjeti nego kao akt državnog terorizma i teška zloupotreba vlasti u službi nacionalizma i etnički motiviranih sukoba.
Taj model da se u ime patriotizma čine stravični zločini je i dan danas prisutan i zapravo dominira našom društvenom matricom, kao oblik državnog terorizma. U 2024. godini, kada neki dijelovi razvijenog svijeta već desetljećima ubiru plodove obrazovanja i multikulturalnosti, Srbija još uvijek bježi od svakog vida odgovornosti za ratove, pa čak i negira beskrupulozni zločin u Srebrenici, kao najveće etničko čišćenje poslije Drugog svjetskog rata. Sada već ima ozbiljnih konkurenata u toj kategoriji, kao što je država Izrael u Gazi ili Ruska federacija koja, jureći 3.000 neonacista, devastira i ubija građanstvo cijele jedne suverene države. Naglašavam da nitko ne tvrdi da nikada nije bilo zločina protiv srpskog stanovništva! Naprotiv, bilo je, i to veoma teških, ali na žalost kompromitirana vlast i neodgovorna država su zapravo najveći krivci što ti zločini nikada nisu procesuirani i iznijeti u javnost. Time je cio narod trajno oštećen, dok se recipročno tome uvijek održava narativ kako smo mi, zapravo, žrtve i kako se Srbima kao narodu uvijek uskraćuje pravo na istinu.
Srbija, država koja je sudjelovala u svim ratovima
Međutim, istina je nešto što je postalo toliko strano ovom narodu, da odavno više nije u stanju ispravno shvatiti ni svoju stvarnost, pa samim tim ni da se na najbolji način bori za svoje interese. Danas, u trećoj dekadi dvadeset prvog stoljeća u državi Srbiji postoji previše pitanja na koja nemamo odgovore, sve manje je ljudi koji preuzimaju odgovornost za svoja djela ili odluke, a kolektivna odgovornost, s obzirom na to da je i pravno veoma teško utemeljiv pojam, svakako nikome ne pada na pamet kao nešto čime se treba baviti. Svaka vrsta kolektivne odgovornosti tumači se ili kao pokušaj trulog zapada da vodi propagandni rat protiv Srbije, ili kao izdajništvo prema vlastitom narodu, čak i kada je masakr u Srebrenici u pitanju. Ipak, zdrav razum nalaže da je država uspješna onoliko koliko su svjesni i uspješni njeni građani i obrnuto! Građani su uspješni samo u uspješnoj državi. Biti kralj u živom blatu i nije baš neki uspjeh. Većina građanstva koja zapravo ni na koji način nije odgovorna za ove strašne zločine koji su počinjeni u ime patriotskih ciljeva, postala je taoc patološkog izbjegavanja odgovornosti države i brutalnog obračuna sa svima koji misle drugačije.
Ali pogledajte, Srbija je jedina država bivše Jugoslavije koja je sudjelovala u svim ratovima devedesetih! I ne samo devedestih, cijela naša povijest obilježena je konstantnim ratovanjem i trpljenjem golemih trauma, koje nikada nisu razriješene, s kojima nikada nije rađeno na pravi način, koje su se vjekovima samo gurale pod tepih. Ako u jednom kraju imate pet lokalnih delinkvenata, od kojih je svaki barem po jednom sudjelovao u nekom kaznenom djelu, a ispostavi se da je samo jedan od njih upleten u svako kazneno djelo na tim prostorima, ima li onda sumnje da je taj pojedinac zapravo problem i da je teško objasniti i zamisliti takve okolnosti u kojima se on uvijek, pravdeno reagirajući, našao uključen u sva kaznena djela koja su se na tom prostoru dogodila. I ponovo, zdrav razum kaže, naravno da je nemoguće, naravno da je on problematičan.
Srbija zapravo jest takav delinkvent, a ono što jedino i najbolje zna jest da stalno krivi druge i nalazi opravdanja, umjesto da se suoči s istinom i prizna svoju odgovornost i krivnju tamo gdje je ima. I tako što se duže bježi od odgovornosti, to je teže priznati greške. One se gomilaju, a onda se odjednom zatičemo u situaciji da više ne možemo ni zapamtiti teške zločine kojima je naša svakodnevica već desetljećima preplavljena, piše Slobodan Negić za Javni servis.net.
To je država Srbija, država koja laže svoje građane, ubija ih, falsificira ih i zloupotrebljava na svaki mogući način, naravno pod izgovorm patriotskog očuvanja nacije. Besciljna borba za profitom preko zloupotrebe države, nepotizam, nizak nivo obrazovanja, religijska zatupljenost, temeljno nerazumijevanje znanstvenih osnova suvremenog svijeta, itd., sve su to odavno prisutne karateristike našeg društva. Taj čuveni srpski inat, barem kada je država u pitanju, nije ništa drugo nego tvrdoglavo i uporno bježanje od svake odgovornosti, od istine i šanse da se ikada išta ovdje više promijeni.
Svaki terapeut će vam reći da osnovni korak u nadilaženju bilo kojeg problema jest priznavanje da imate problem. Dubina iskompleksiranosti i devijantnosti srpskog mentaliteta je, izgleda, prešla granicu bez povratka, s obzirom na to da je odsutnost odgovornosti postala način života, državne fukcije i privilegije postale su kao onaj karton za besplatan izlazak iz zatvora u Monopolu.
Je li kolektiv odgovoran za postupke koje njegovi članovi biraju učiniti? Može li jedan narod preuzeti odgovornost za svoju sudbinu, a da pri tome ne pogleda istini u oči i da ne odgovori sebi i drugima na pitanja koja se sama nameću? Je li uopće moguće tražiti pravdu i istinu, ako sami sebi lažemo i bježimo od svoje odgovornosti? Odgovor je, naravno, jasan svima koji imaju gram zdravog razuma.
Slučajevi bez ikakve odgovornosti
Pogledajmo samo neke od primjera iz prethodnih tridesetak godina. Zapitajmo se tko je za te slučajeve odgovoran? Kakva je to država u kojoj živimo koja ne može odgovoriti ni na jedno od pitanja u nastavku?
Zašto i dalje ne znamo tko je ubio vojnike-gardiste u Topčideru?
Zašto ne znamo tko stoji iza ubojstva Slavka Ćuruvije?
Zašto, i poslije 30 godina, ne znamo tko je ubio Radislavu Dadu Vujasinović, novinarku Duge?
Zašto je ubijen novinar Milan Pantić iz Jagodine 2001. godine?
Zašto zločinac koji je počinio masakr u Duboni i Malom Orašju nije procesuiran u skladu sa zakonom i zašto su kaznene prijave protiv njega stajale u ladici?
Zašto se dječak Aleksa Janković iz Niša ubio? Za Aleksinu smrt nitko nije odgovarao. lako je utvrđeno niz propusta u radu zaposlenih u školi, Aleksin slučaj je zastario. Njegovi roditelji su 2017. godine dobili službeno priopćenje da “pored svih utvrđenih činjenica i propusta, zakonski slučaj pokretanja disciplinske odgovornosti prema odgovornima u školi i školskoj upravi, zastario”.
Zašto je ubijen Zoran Đinđić?
Tko je prije 24 godine ubio Pavla Bulatovića, tadašnjeg ministra obrane? On je u narodu bio omiljen čovjek, kojega su krasili poštenje, hrabrost, stručnost i nesebičnost.
Zašto je ubijen Ivan Stambolić?
Zašto ne znamo tko je ubio Olivera Ivanovića?
Gdje su nestale dvije minute snimke sa sigurnosne kamere?
Zašto je Kosta Kecmanović počinio tako strašan masakr u osnovnoj školi?
Kupovina diploma i brisanja dosjea
Zašto se njegovi roditelji izjašnjavaju da nisu krivi?
Je li moguće da dijete (čiji psihološki profil formira obitelj), kojega je otac umjesto skijanja učio pucati, nije odgovoran ni kao maloljetnik, ni kao dijete svojih roditelja? Mogu li ljudi koji takvu vrstu odgovornosti izbjegavaju biti mentalno zdrave osobe? Naravno da ne mogu i za to nam ne treba opsežno psihijatrijsko tumačenje. Zdrav razum je i više nego dovoljan.
Neka svatko sada pogleda duboko u sebe i neka se zapita gdje su granice naših osobnih odgovornosti? Koliko smo mi sami spremni preuzeti odgovornost? Generacije koje dolaze gledaju kako se ponašaju oni koji “mlate lovu” i koji su “uspješni” u životu. Poruka je jasna, ako imaš novac i veze u državi, možeš raditi šta god hoćeš. Možeš čak biti i kriminalac sa značkom, kao Arkan – idol izgubljenih generacija uličnih klanova i mračne budućnosti.
Ipak, to kakve odluke pravimo danas, vratit će se s odgovarajućom reakcijom kada te mlade generacije budu došle po svoje. Isto kao što su devedesete poslale jasnu poruku što se u državi Srbiji cijeni i što vrijedi! I dalje smo u kolektivnoj matrici čiji je moto – tko je jači! I dalje se prirodne znanosti ne razumiju, sve je manje upisnika takvih studija – bila je ona vijest koja kao da je sa News Neta, da je jedini student koji je upisao fiziku 2023. godine, ipak, odustao od te ideje! Preko veze se postaje radnik u apoteci iako niste farmaceut, preko veze možete brisati prometne prekršaje, uz dobru vezu možete proglašavanjem za mrtvu osobu čak izbrisati i svoj kazneni dosje. To što vas poslije određenog vremena ponovo zavedu kao živu osobu, naravno nikome niti je čudno, niti to uopće bilo tko primijeti. Ali, oni koji to naplaćuju zaista misle da su “velike face”, pa im slabe psihe popuštaju pred očiglednim “uspjehom” koji ostvaruju i tako postaju negativni idoli generacijama koje dolaze, bez moralnih vrijednosti i prave perspektive.
državna psihopatologija dođe na naplatu
Ali, kako posiješ, tako ćeš i žnjeti. To infantilno uvjerenje da se može beskonačno izvrdavati odgovornost, odjednom će biti veoma poljuljano kada psihopatologija takvog državnog uređenja dođe na naplatu. Možda ne na mostu, ali svakako na ćupriji.
Naivni Srbi, imajte u vidu da poznavanje znanosti i prirodnih zakona ne ide pod ruku s mafijaškim konceptom države, a negativna prirodna selekcija koja vam kao duh svake godine stoji nad glavom, nije nešto slučajno ili proizvod međunarodne zavjere protiv nas, jadnih Srba. To je priroda na djelu, a vaša egzistencija ide ka kraju. Sve društvene odgovornosti koje ste zoupotrijebili haraju po vašem natalitetu. Od prekomjernog konzumiranja alkohola i duhana, preko zdravstvene zaštite koja je postala zakonom zaštićena propala firma koju moraju financirati svi zaposleni u državi, pa sve do obrazovanja u kojem je fizika za 6. razred nešto teško, što samo neki genijalci mogu razumjeti! Dragi Srbi, fizika za 6. razred je laka svima onima koji je razumiju. Vaše temeljno nerazumijevanje znanstvenih osnova obrazovanja dovodi vas u poziciju da intelektualno zakržljavate iz generacije u generaciju. Kao da to nije dovoljno, sada se mecima iz vatrenog oružja koje tata drži u kući, ubijaju buduće majke i očevi, djeca koja su odlična, koju ste sutra trebali pitati da vam pomognu da društvo uredite što je bolje moguće. Na žalost, vi ipak najbolje znate samo da ubijete u ime države i kako da, umjesto da prihvatite svoje greške, s vjerom u Boga i uz tradicionalni srpski inat, strmoglavo srljate u propast. Patriotizam, ovako kako ga vi, dragi Srbi, zamišljate, nije ništa drugo nego jedna velika autodestruktivna farsa.
“Ovdje je davno poništena granica između života i smrti…
A kada se ta granica jednom prijeđe, granice više nema.”
Ivan Stambolić, 17. lipnja 2000. godine, piše Slobodan Negić za Javni servis.net.
