Naslov teksta posuđen je od Milene Minje Bogavac, srbijanske redateljice koja je prije pet godina u Beogradu, s nezavisnom omladinskom trupom Reflektor teatra, udahnula život dokumentarnoj predstavi “Smrt fašizmu: o Ribarima i Slobodi”, u znak sjećanja na Ivu Lolu Ribara i cijelu porodicu Ribar. Autori su željeli – kako su tada objasnili – kazati nešto o svojoj generaciji, sebi, današnjim herojima i idealima u koje vjeruju u suvremenom političkom trenutku obilježenom historijskim revizionizmom i jačanjem nacionalističkih struja u regionu, ali i u čitavoj Evropi. Uradili su to istražujući priču o cijeloj generaciji mladih ljudi koji su dali živote u borbi protiv fašizma, a čiji je Lola bio istinski simbol, kao i njegova porodica i njegova velika ljubav Sloboda Trajković.
Lolina pisma
Ivo Lola Ribar je rođen 23. aprila 1916. godine u Zagrebu. Njegova majka Antonija je iz prvog braka imala sina Žarka i kćerke Božu i Miru, a u braku sa dr. Ivanom Ribarom dobila je Ivu i dvije godine mlađeg Juricu. Sva su djeca govorila francuski, njemački i engleski, išla na časove klavira i pjevanja, a braća su studirala u inostranstvu – Lola pravo i političku ekonomiju u Genevi i Parizu, da bi diplomirao na Pravnom fakultetu u Beogradu. Igrao je tenis i golf, čitao Marxa, Engelsa, Lenjina, Nietzschea i Hegela, i kao student se zainteresirao za lijeve, progresivne ideje s željom da “svi žive dobro kao oni”.
Zapravo je cijela porodica Ribar bila naklonjena komunizmu i pred Drugi svjetski rat su se javno deklarirali kao borci za bolji život radnika i seljaka. Lola je član KPJ-a i sekretar SKOJ-a od 1937. Nakon demonstracija 1939. protiv režima Cvetković – Maček, Lola je skupa s brojnim beogradskim komunistima uhapšen i odveden u logor u Bileću. Na sjednici Politbiroa CK KPJ-a 4. jula 1941. godine u Beogradu, kao aktivni borac je učestvovao u radu komiteta koji je donio odluku o ustanku i postao najmlađi član Vrhovnog štaba NOV-a.
Već je tada uveliko trajala velika ljubav Lole i Slobode Trajković (7. 10. 1918 – 9. 5. 1942), bili su i zaručeni. Sloboda je rođena u porodici Svetolika Trajkovića, uglednog beogradskog apotekara, a Lolu je upoznala kao studentkinja hemije. Bila je skojevka, talentovana pijanistica i velika poznavateljica filozofije i literature. Neposredno pred rat Lola i Sloboda su planirali vjenčanje i čak je za kobni 6. april 1941. godine bila zakazana svečana večera u domu porodice Ribar, gdje su trebali biti isplanirani detalji velikog događaja. No, tog je dana Beograd zasut njemačkim bombama, večera propala, a porodice Ribar i Trajković se više nikada nisu okupile.
Sloboda je polovinom januara 1942. uhapšena i danima mučena u Specijalnoj policiji, jer je presretnuto pismo koje joj je Lola uputio. Mučitelji su tražili od nje da ga svojim pismom namami u Beograd, no ona je odbila i zbog toga je cijela porodica Trajković odvedena u zloglasni logor na Banjici i 9. maja 1942. godine svi su ugušeni u gasnoj komori. Smrt je izbjegla jedino njezina najstarija sestra Milica, magistra farmacije, koja se uoči samog hapšenja odselila.
Lola pak nije htio da Sloboda pođe s njim u partizane, vjerujući da će uz porodicu biti sigurna. Ta odluka, iako motivirana ljubavlju i brigom, odnijela je u smrt Trajkoviće. U pismu ocu Lola kaže: “Moja Sloboda, onako mala i nježna, pošla je u smrt kao u šetnju, s osmijehom”. No, upravo su Lolina pisma Slobodi, mnogo godina nakon rata i svih tragedija koje su zadesile obje porodice, postala potresna svjedočenja velike ljubavne priče.
Pismo Slobodi, koju Lola oslovljava sa Najdraža jedina moja!, pun nade da joj ono nikad neće stići, već da ćemo se nas dvoje vidjeti i uvijek ostati zajedno, govori o boju od kojeg zavise i njihova budućnost i sreća, zbog čega želi da joj kaže: “U mom životu postoje samo dvije stvari: moja služba našem svetom cilju i moja ljubav prema tebi, najmilija moja. Našu sreću i život koji smo htjeli nismo, kao ni milioni drugih, mogli ostvariti izolovano, već samo preko naše borbe i naše pobjede. I zato su te dvije stvari u suštini, u meni samom, jedno. Znaj, dušo, da si ti jedina koju sam volio i koju volim. Sanjao sam i sanjam o našoj zajedničkoj sreći – onakvoj kakvu smo željeli, o sreći dostojnoj slobodnih ljudi. To je jedina prava sreća, jedina koju treba željeti. Ako primiš ovo pismo – ako dakle ja ne doživim taj veliki čas, nemoj mnogo tugovati, najdraža! (…)”
Korni grupa je od Lolinog pisma napravila pjesmu – izveo ju je Zlatko Pejaković – koja nije bila samo hit te 1973. godine, kada je snimljena, već i himna generacija mladih kojima je Lola bio inspiracija, ideal borbe za pravednije i bolje društvo, a njegova i Slobodina ljubav – romantični san. Lola je poginuo na Glamočkom polju, 27. novembra 1943. godine, odakle je kao prvi diplomata nove Jugoslavije trebao odletjeti u Kairo.
Očeva priča
Dr. Ivan Ribar bio je iskusni političar i advokat, zastupnik u zagrebačkoj gradskoj skupštini u vrijeme Austro-Ugarske, zatim predsjednik Ustavotvorne skupštine Kraljevine SHS 1920. godine, a kada je 29. novembra 1943. predsjedao Prvim zasjedanjem Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja u Jajcu, već je bio izgubio oba sina. Kasnije i suprugu.
Tada, u Jajcu, Josip Broz Tito, vrhovni partizanski zapovjednik, već maršal, preuzeo je obavezu da dr. Ribara obavijesti o Lolinoj smrti. Lola je – za razliku od oca – u času pogibije znao da je izgubio mlađeg brata Juricu, koji je mjesec prije poginuo u borbama u blizini Kolašina, i zato je i ocu napisao pismo, tri dana pred sopstvenu smrt, i dao ga Titu s molbom da ga preda.
Dr. Ribar je na vijest o Lolinoj pogibiji tražio da mu zovu sina Juricu. Ni Tito nije imao snage reći mu odmah da je i Jurica mrtav. Nekoliko sati kasnije dr. Ribar je ušao u salu u kojoj su svi znali da je izgubio obojicu sinova. I počeo zasjedanje AVNOJ-a. I svi se slažu – znao je da će biti historijsko.
I jeste bilo, ali je tragična priča oca koji je od 29. novembra 1945. sve do 1953. bio predsjednik Predsjedništva Narodne skupštine Jugoslavije (na tom položaju ga je potom naslijedio Tito) duboko potresna, ljudska drama koja i decenijama kasnije ilustrira zlo fašizma s kojim se čovječanstvo suočilo. Dr. Ribara, političara s iskustvom, koji nije dvojio opredijeliti se i koji je imao snage izaći pred delegate AVNOJ-a nakon što se suočio s gubitkom dvojice sinova, historičari i danas opisuju kao “oca Jugoslavije”, a Lolu kao “tipičnu yu-priču” jer je rođen u Hrvatskoj, formatirao se u Srbiji, a život izgubio u Bosni i Hercegovini. Kako god, nisu samo predstava Minje Bogavac i pjesma Korni grupe ostavština Lole, Slobode i njihovih porodica već mnogo više njihove nevjerovatne biografije koje su nauk o ljudima što umiju dati prednost dobru nad zlom ne dvojeći rizike i vlastitih života. Što, mora se priznati, jeste inspirativno čak i u vremenima današnjim. Možda baš i zato što su ovakva kakva jesu.
