Mudri ljudi kažu da se povijest i društveni fenomeni i procesi, zato što su ireverzibilni – neponovljivi, ne uče i ne razumijevaju putem scijentističkih i egzaktnih maksima i postulata, nego putem analogije, komparacije i unutrašnjeg saživljavanja sa pojavama koje proučavaju da bi ih razumjeli i smisleno povezali. Upravo tako, služeći se osnovnom povijesnom metodologijom, analogijom i komparacijom izvana i hermeneutikom iznutra, uz svoje izuzetno znanje, obrazovanje, široku kulturu i autentični poriv za spoznajom, Marko Attila Hoare se uputio i upustio da približi događaje i događanje od 1941. do 1943. kroz knjigu “Genocid i otpor u Hitlerovoj Bosni” i ključnu relaciju između partizana i četnika.
Politika Srbije
Kao rijetko koji autor, drži se vremensko-prostornog okvira, povijesnih koordinata, kulturno-civilizacijskog oblika, društveno-političkog konteksta, ukupnih okolnosti, nudi biografije glavnih sudionika u procesima, motive i pobude, namjere koje su ljude vodile i podsticale iznutra i sveukupne izvanjske okolnosti kao što su ekonomske, privredne, vojne i civilizacijske.
Da bi se približio sadržaj Attiline knjige, nužno je razumjeti koju i kakvu ulogu namjenjuje Srbija Srbima u Bosni i kakvi su strateški ciljevi Srbije od 1804. godine do dana današnjeg. Naravno, niko to bolje ne zna od samih Srba. Evo šta je 1920, dakle prije 103 godine, izjavio predsjednik vlade Kraljevine SHS Milenko Vesnić: “Hrvati i Slovenci su nešto drugo, pa ako hoćete i bosanski Turci (Bošnjaci), a Srbi iz BiH treba da idu svi na front, a ne da se bave politikom. Šta imaju oni da rade? Mi se brinemo i mislimo za sve Srbe, a oni ima da slušaju. Pravo da vam kažem, manje ih marim nego Hrvate – te ne bi znali šta su da nema Srbije. Mi smo od njih stvorili Srbe”. “Od Francuske buržoasko-političke revolucije”, kako lucidno zapaža Hegel, “umni identitet, politički subjektivitet, dignitet, integritet i identitet se traži i ostvaruje u državi”.
S obzirom na to da Srbija i njena dominantna politička elita Srbima u Bosni i Hercegovini, s čime se dominantno politička i državna elita Srba u BiH slaže, ne priznaje, ne poštuje ni njihova građanska, ni politička, ni državna, ni domovinska, ni bosanska, prava, to nevjerovatan broj Srba u BiH živi izmješteni politički subjektivitet i umni identitet ostvaruje u Srbiji, a egzistencijalni život žive u Bosni i Hercegovini. Od prve do posljednje stranice to svjedoči Attilina knjiga. Ta nepomirljiva aporija i antinomija između umnog identiteta i političkog subjektiviteta s jedne strane i egzistencijalne zbilje kod značajnog dijela Srba paralizira i zakiva BiH u mjestu i troši i ždere bošnjačke političke elite, kao što mraz suši i uništava behar i orahov list. Pa šta je onda smisao i cilj politike Srbije u BiH, naravno, preko bosanskih Srba?
Samo jedan i to 200 godina neprolazan i nepromjenjiv. Dubravka Stipanović, povjesničarka sa dignitetom, dostojna i dosljedna nasljednica Latinke Perović, mudro zapaža: “Još od Prvog srpskog ustanka mi (Srbi) imamo listu prioriteta. Na prvom mestu te liste su teritorije, a tek onda negde veoma nisko – modernizacija, razvoj, ekonomija, industrija, putevi, škole, zdravstvo. To uvek mora da čeka da se reši pitanje svih pitanja. A pitanje svih pitanja, to jest pitanje teritorije ne može da se reši – što je dosadašnja istorija Srbije od preko dva veka jasno pokazala. Srbija nikada nije bila zadovoljna granicama niti će biti”. To je bitni i suštinski razlog zašto je Nedićeva i Ljotićeva Srbija logistički i u svemu stajala iza četničkog pokreta u Bosni i Hercegovini i slala oficire, žandarmeriju, vojsku i generala Dražu Mihailovića i naoružanje, ne da se bore protiv okupatora – Italijana, Nijemaca, čak ni protiv ustaša – već su se s njima udružili i krvnički borili protiv partizana i činili masovne zločine nad Bošnjacima, Hrvatima i Jevrejima.
U strateško-programskom tekstu Stevana Moljevića “Homogena Srbija” od 30. juna 1941. Srbe od opasnosti i propasti može spasiti samo ukoliko budu okupljeni u etnički “Homogenoj Srbiji” koja treba da obuhvati sva područja na kojim žive Srbi i to bez drugih naroda. Drugi, ništa manje strateški značajan dokument su “Ciljevi četničkog pokreta i odreda” Draže Mihailovića od 20. 12. 1942. godine. O poimanju četničkog pokreta u Bosni i određivanju njegovih ciljeva i sredstava borbe nevjerovatno svjedočanstvo pruža nekadašnji četnički komandant preobražen u partizana Petar Đukanović, na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a 25. 11. 1943. godine, kada je za govornicom kazao: “Poslije sam 14. marta 1943. (kao četnik) dobio naređenje od četničkog štaba u kome piše da se što brže poduzmem organizaciji četnika od izbjeglica u Srbiji, da se što bolje naoružaju i pređu u Bosnu sa zadatkom da pokolju sav muslimanski živalj, da se stavi pod nož dijete koje se sinoć rodilo, što je zgrada da se popali, a sve iz kuća da se iznese i pokupi i podijeli četnicima. Drugovi i drugarice! U pomenutom četničkom naređenju koje ja još uvijek čuvam stoji da je to naredila jugoslovenska vlada sa kraljem na čelu!” Dakle, riječ je o sistemu, planu, programu i državnom projektu prema kome nema mjesta ni za jednog Muslimana u “homogenoj” Nedićevoj, Ljotićevoj, Dražinoj i Moljevićevoj Srbiji koja bi obuhvatala Srbiju, Kosovo, Sandžak, Makedoniju, dijelove Albanije, Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu, velike dijelove Hrvatske i dijelove Mađarske.
Prema mudrom i principijelnom Koči Popoviću, evo koja je to i kakva vojska: “Bašibozhluk – na turskom paravojne formacije, bagra i brabonjci, ustali su da obnove Dušanovo carstvo. Srbi su samo protiv onoga ko bi hteo makar malo da ih opameti, a oduševljeno kliču svakome ko ih još više zaglupljuje, unazađuje i unesrećuje. Žalosno je što su Srbi u civilizacijskom i kulturnom pogledu na nivou pre sto godina”. Nekadašnji partizan, komesar Pavle, pratilac Tita na višemjesečnim putovanjima, Dobrica Ćosić, ovim je riječima opisivao Srbe i četništvo: “Sva se vremena zla okončavaju u sudnicama zla duha, javnim ispovestima i memoarima. Mi smo oholi prema drugima, ali ni sebe ne poštujemo. Nasilje, zablude, korupcija, rasrbljivanje i dehristijanizacija surova su kazna. Napaćeni, neslobodni, poniženi, najlakše se vraćaju prošlosti. Četništvo nije samo ideologija, četništvo je mentalitet, moral, prizemnost, vulgarnost, svirepost, arogantnost, aduhovnost”. Današnja Srbija priznaje četnike, pored partizana, kao drugi narodnooslobodilački pokret, a ratnog zločinca Dražu Mihailovića kao prvog ilegalca u borbi protiv nacizma i fašizma.
Sadržaj, pouke i poruke knjige
Nažalost, krvava prošlost Bošnjaka u sjeveroistočnoj Bosni, Bratuncu, Srebrenici, Vlasenici, Višegradu, Goraždu, Čajniču, Foči, Rogatici i istočnoj Hercegovini tokom 1941, 1942. i 1943. na neki način je ponavljana i obnavljana diljem BiH od 1992. do pred kraj 1995. i krunisana je presuđenim genocidom u Srebrenici. Knjiga “Genocid i otpor u Hitlerovoj Bosni (Partizani i četnici 1941-1943)” uokvirena je između dvije korice na 472 stranice, po svemu je i u svemu autentična, originalna, temeljita i pravi izazov. Osnovne teze ove, kao i knjige “Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu”, jesu da se narodnooslobodilačka borba toliko dugo mogla voditi samo na tlu Bosne i Hercegovine zbog povoljnog reljefa za partizansku borbu, ali i uz logistiku velikih gradova kao što su Sarajevo, Mostar, Tuzla, Banja Luka, Zenica, u kojima su muslimani sačinjavali relativnu većinu stanovništva.
Na str. 22 autor piše: “Rat između partizana i četnika bio je rat između pristalica ujedinjene, multinacionalne samouprave Bosne i Hercegovine i zagovornika velike Srbije, a njegovo najvažnije bojno polje bilo je Bosna i Hercegovina. Nakon protjerivanja iz Srbije krajem 1941. partizansko rukovodstvo u vidu Vrhovnog štaba i Centralnog komiteta KPJ učinili su Bosnu i Hercegovinu svojom bazom naredne dvije i po godine, izuzev njihovog kratkog odlaska u Crnu Goru u proljeće 1943. Tu bosansku fazu obilježili su najznačajniji događaji u historiji partizanskog pokreta: osnivanje Prve i Druge proleterske brigade: Pohod proleterskih brigada u Bosansku krajinu kroz Bosnu i Hercegovinu, Prvo zasjedanje AVNOJ-a u Bihaću, bitke na Neretvi i Sutjesci, Drugo zasjedanje AVNOJ-a u Jajcu i osnivanje jugoslavenske države, te napad na Vrhovni štab u Drvaru. Bosna i Hercegovina je također obezbijedila više partizana tokom većine rata nego ijedna druga jugoslavenska zemlja izuzev Hrvatske”.
Ovome treba dodati da su i Druga i Treća neprijateljska ofanziva vođene na tlu BiH. Naravno, na tlu BiH 1943. u Mrkonjić-Gradu i 1944. u Sanskom Mostu održani su Prvo i Drugo zasjedanje ZAVNOBiH-a na kojima je potvrđena ravnopravnost BiH sa ostalim republikama u budućoj savremenoj federaciji. Na 68. stranici autor piše: “Do kraja rata u maju 1945. otprilike je 140.000 Bosanaca služilo u partizanima, ali je nesumnjivo da je svaki od četiri najveća bosanskohercegovačka grada – Sarajevo, Banja Luka, Tuzla i Mostar – proporcionalno doprinio više partizana nego zemlja u cjelini”.
Struktura knjige je sljedeća: Zahvala, Uvod i Razumijevanje partizansko-četničkog sukoba. Prvo poglavlje je “Komunisti i srpska pobuna, april – septembar 1941. godine”. Drugo poglavlje je “Velikosrpska reakcija august – decembar 1941. godine”. Treće poglavlje je “Od srpske pobune do bosanske revolucije decembar 1941 – mart 1942.” Četvrto poglavlje je “Lijeve greške i partizanska kriza”. Peto je “Partizani u zapadnoj Bosni juli 1941 – oktobar 1942.” Slijedi Zaključak: “Partizansko-četnički sukob u retrospektivi”.
Knjigu ovjerava i potvrđuje i 1.239 fusnota koje jasno upućuju na koje se izvore, knjige, autore i literaturu autor poziva. Uvod nadugo i naširoko razmatra sa različitih aspekata razumijevanje neminovnosti partizansko- četničkog sukoba. Mnogi povjesničari i politički teoretičari smatraju da su partizani uspjeli pobijediti četnike jer su zastupali višenacionalnu platformu i podjednako su u oslobodilačku borbu protiv stranih okupatora i domaćih sluga pozivali i Srbe i Hrvate i Muslimane i Jevreje, a zastupali su i univerzalnu ideologiju, bratstvo, jedinstvo, sloga, sloboda, pravda, ravnopravnost i istovjetne mogućnosti, sigurnost i mir za svaki narod i svakog građanina. Četnici su imali mononacionalnu agendu i ideologiju velike Srbije, skroz-naskroz samo za srpske sljedbenike. Ta činjenica je četničku ideologiju osudila na manji broj potencijalnih pristalica i udaljavala je nesrbe, a partizani komuniciraju, pridobijaju i mobiliziraju pripadnike svih naroda na antifašističkoj platformi i vremenom postaju općejugoslavenski pokret. Četnička mobilizacija i propaganda bile su ekstremno antisemitske, da se dodvore Nijemcima, kao i antihrvatske i antimuslimanske, s tim da su ciljano optuživali sve komuniste da su Jevreji.
Prvo poglavlje govori o uspostavi narodnooslobodilačkih odbora, kao prvih embriona partizanske vlasti, ali je najinteresantnije po pokolju muslimana u Kulen-Vakufu. Tokom 5, 6. i 8. septembra 1941. godine objedinjeni i nerastavljeni četnici i partizani pobili su i poklali oko 720 muslimana psujući im turske majke. Bez obzira na to što se muslimani nisu htjeli pridružiti ustašama u zločinima protiv Srba, po naređenju komandanta četnika Pere Đilasa Kulen-Vakuf je spaljen, a navedeni muslimani su likvidirani. Drugo poglavlje je interesantno i po Prvoj neprijateljskoj ofanzivi, kraju partizanske Užičke republike i potiskivanju partizana iz Srbije. U međuvremenu, kada su Italijani predali četnicima Višegrad, Goražde, Foču, četnici su počinili monstruozne zločine u Goraždu, Višegradu, Foči, Srebrenici i selu Čelebići. Sve su muslimanske kuće prvo opljačkali zatim ih spalili. Te zločine su nastavili činiti i ponavljati tokom 1942, 1943. i od 1992. do kraja 1995. godine, kao što su ustaše činile masovne zločine zajedno sa nacistima nad Srbima, Jevrejima i Romima.
Na pitanje zašto se ljudi koji čine najteže zločine pa čak i genocid ne kaju, pokušava da odgovori najveći filozof među ženama Hannah Arendt: “Dželati sebe sprečavaju misliti na svoja djela i to odsustvo razmišljanja im omogućava preživjeti. Od svih ratnih zločinaca, počinitelj genocida je onaj koji ima najmanje muke. Ako za nečim žali, to je zbog protraćenog života i nesretne sudbine. Svi se predstavljaju kao dobri ljudi koje bi oprost žrtava i društva učinio slobodnim voditi ponovo častan život, kao prije genocida”. Ovo mišljenje potvrđuju i činjenice da se najveći zločinci u 20. stoljeću koji su se pokajali za počinjene zločine i zatražili oprost mogu pobrojati na prstima dvije ruke. Što se veći zločin čini, manje se kaje – zato se zločini ponavljaju.
Drugo poglavlje tretira raskid i raspad partizansko-četničkog saveza koji je po rezultatima i posljedicama bio sraman i užasno štetan posebno po Muslimane, Jevreje i Hrvate. Treće poglavlje tretira komunističko-partizanski zaokret i pažnju prema Hrvatima i Bošnjacima nakon raskida odnosa sa četnicima. Četnici su sve komuniste i skojevce nazivali Jevrejima sa ciljem da ih nacisti sve istrijebe. S druge strane, komunisti i partizani su u četnicima vidjeli velike hegemone i izdajnike koji su za veliku Srbiju sarađivali i sa nacistima i sa fašistima i sa ustašama. Njihov ideolog Stevan Moljević zastupao je stav da je srpska kontrola nad Bosnom i Hercegovinom ključna za kontrolu nad Balkanom: “Srbi moraju imati hegemoniju na Balkanu, a da imaju hegemoniju na Balkanu, moraju prethodno imati hegemoniju u Jugoslaviji”. Pod izgovorom da se na “verskoj osnovi ne mogu stvarati političke partije” Moljević odbija bilo kakvo pomirenje sa Muslimanima i za njih nema prostora i mjesta u velikoj Srbiji.
Treće poglavlje tretira Drugu i Treću neprijateljsku ofanzivu, nastavak genocida nad Bošnjacima i propali pokušaj formiranja Dobrovoljačke vojske. Četvrto poglavlje najviše se bavi temama kao što su četnički pučevi, izdaje i podmukli napadi u partizanskim jedinicama, “Dugim maršem” partizana od Zelengore, preko Treskavice, Bitovnje i Vranice tokom kojeg su partizani oslobodili Kreševo, Konjic, Gornji Vakuf i Prozor. Tema su i “Lijeve greške”, gdje se ekstremnom, klasnom pravdom udara na kulake, age, begove i ugledne imućne ljude, što je obilato koristila četničko-ustaška i nacističko-fašistička propaganda. To je i period formiranja bosanskih brigada, likvidacije Majevićkog odreda i likvidacija komesara Fadila Jahića Španca i komandanta Ivana Markovića Irca.
Prije toga, kada su 27. novembra 1941. partizani i četnici zajedno napali Koraj i Teočak, četnici su poklali 400 ljudi, žena i djece. Pokušaj partizana da zaštite nevine ljude nije uspio jer su četnici bili brojniji i naoružaniji. Radi mira u kući, četnici nisu sankcionisani ni za ove ni za one pokolje 1941. u Srebrenici, Višegradu, Foči, Rogatici i u Čelebićima.
Peto poglavlje najviše se bavi Bosanskom krajinom kao oslobodilačkim centrom, partizansko-četničkim rivalstvom i ratom koji se nije mogao izbjeći, fenomenom prisustva žena u partizanima kojih nije bilo u četnicima i ustašama i razvijanjem svenarodnog multinacionalog pokreta: bratstva, jedinstva, zajedništva, sloge i solidarnosti. Šesto poglavlje ima za teme uspjehe partizana koji su 5. augusta 1942. oslobodili Livno, 24. augusta Mrkonjić-Grad i najveći partizanski uspjeh oslobađanje grada Bihaća, 4. novembra 1942. godine.
Oslobođenjem Bihaća krenulo se u izgradnju partizanske Jugoslavije Prvim zasjedanjem AVNOJ-a u Bihaću 26. i 27. novembra. Nacisti, fašisti, ustaše i četnici, udruženi u zlu, nasilju i teroru krenuli su u Četvrtu – Bitka na Neretvi i Petu – Bitka na Sutjesci neprijateljsku ofanzivu. Tim ofanzivama nisu ugušili i uništili narodnooslobodilačku borbu, već su prije toga bili poraženi na političkom moralno-etičkom i medijsko-propagandnom planu, a izlaskom Italije iz rata 8. septembra 1943. godine nagoviješten je kraj četničkog pokreta, ali i pobjeda partizana. A kako i ne bi. Partizanski pokret se razvijao na platformi pravde i empatije među svim narodima Jugoslavije, jedinstva, zajedništva, saradnje, solidarnosti, a četnici su zastupali temelje velikosrpske države, utemeljene samo na njihovim ekstremnim postavkama šovinizma, zakovanog tradicionalizma, antiurbanizma, antisemitizma, antihrvatstva, antimuslimanstva i velikodržavnog hegemonizma. Sa sličnih pozicija nastupale su i ustaše, posebno sa stajališta antisemitizma, antisrpstva i protiv Roma.
U knjizi “Srpski tajni rat” Philip J. Kohen uviđa da režimski historičari u Srbiji metodom historijskog revizionizma i švedskim stolom u pristupima događajima, neovisno o činjenicama pišu da su Srbi najveći slobodarski narod, najveći antifašisti na Balkanu, ali i žrtve nacizma, fašizma i ustaštva i najveći zaštitnici Jevreja na prostoru bivše Jugoslavije. Prema njima Hrvati su u većini ustaše, nacisti i fašisti, a Bošnjaci su im u tome bliska braća. Naravno, u zamku ove priče nije upao ni Marko Attila Hoare: “Miloševićeve pristalice i pristalice vođe bosanskih Srba Radovana Karadžića, kako u bivšoj Jugoslaviji tako i na Zapadu, predstavljale su Drugi svjetski rat kao u suštini etnički sukob u kojem su na jednoj strani bili dobri, junački i antinacistički Srbi, a na drugoj zli, kukavički i pronacistički Hrvati i Muslimani. Na taj način su nastojali demonizirati cijeli hrvatski i muslimanski narod”. (str. 17)
Zavadi pa vladaj
U biti, kada je riječ o karakteru Drugog svjetskog rata, na tlu Jugoslavije, radilo se o sukobu među narodima, što je osnovna strategija nacista, fašista, ustaša i četnika – divide et impera i o sukobu kroz ljude pa ima na stotine, a možda i hiljade primjera kod Srba, Crnogoraca, Hrvata i Bošnjaka da su dva brata bili jedan u partizanima, drugi u četnicima, kod Hrvata jedan brat partizan, drugi ustaša. Nije ni tačno, niti je statistička istina da su svi Srbi partizani, a Hrvati i Bošnjaci ustaše. Ovakve neutemeljene tvrdnje mogu iznositi samo oni istoričari u Srbiji koji su, kako zapaža Dubravka Stojanović, nekadašnju socijalističku predvojničku obuku zamijenili istorijom.
Na kraju, sa zadovoljstvom vrućeg srca, smirene duše i hladne glave priznajem i tvrdim da knjige “Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu”, “Historija Bosne od srednjeg vijeka do današnjih dana”, “Genocid i otpor u Hitlerovoj Bosni (Partizani i četnici 1941-1943)” i “Kako se Bosna naoružala” svjedoče Attilu Hoarea kao velikog, iskrenog i istinskog znalca i poznavaoca Bosne i Hercegovine, njene povijesti, naroda i građana. Svakom čovjeku je korisno ovu knjigu pročitati. Puno će iz nje naučiti i imat će utemeljeno o čemu razmišljati. Preporučujem kupovinu i čitanje knjige “Genocid i otpor u Hitlerovoj Bosni (Partizani i četnici 1941-1943)”.
Posebno čestitam Izdavačkoj i štamparskoj kući Dobra knjiga i njenom vlasniku i uposleniku koji najviše radi u toj kući Izedinu Šikalu. Izdavanjem i štampanjem ovakvih knjiga on ispunjava sadržaj i značenje imena izdavačke kuće i svoje misije u njoj. Punu pažnju i poštovanje zaslužuju recenzenti prof. dr. Zijad Šehić i dr. Hikmet Karačić, priređivač Affan Šikalo i prevoditeljica sa engleskog Hadžera Šikalo.
