Najveći problem dolaska u Ukrajinu je sam put do nje. Krenuli smo vozom iz Warszawe prema Chelmu, gradiću na granici sa Ukrajinom. Putovanje Kiev Expressom je trajalo 3-4 sata, pa su onda svi putnici izašli iz voza i ušli u nisku zgradu željezničke stanice. U blizini su bile prodavnice pa smo se snabdjeli hranom za voz koji će nas voziti 13-14 sati do Kyiva (Kijeva po naški).
Dronovi nad gradom
Ušli smo u vagon voza koji je bio isključivo spavaći, zamjena putničkih vagona spavaćim izvršena je tokom pauze. Smjestili smo se u svoj kupe. Čekao sam da prođemo poljsko-ukrajinsku granicu, pa da pokušam zaspati. Stajanje na granici je trajalo satima, visio sam u koridoru vagona, slušao muziku, razmišljao o preminulom ocu, o Kijevu u kojem nikad nisam bio.
Stigli smo u Kijev nakon više od 30 sati puta, ako računam vrijeme kada sam krenuo iz Sarajeva. Fabrike se sanjale i grakćale u magli, kako bi rekao Allen Ginsberg u “Urliku”. Prolazili smo pored nebodera i socijalističkih pejzaža dok konačno nismo stigli u stanicu Kjiv Pasažirski, odatle smo transportovani u hotel u hipsterskom dijelu grada koji se zove Podil (spada u istorijsko jezgro starog Kijeva). Blizu je velika rijeka Dnipro koju sam vidio jedino iz kombija kada bi se vozili paralelno s njim, a oko njegovih rukavaca, zavlačaka i ostrva smješten je historijski centar grada. Kijev je zaista ogroman, drevan, lijep, čist, prostran, pun brda, dolina, parkova, crkvi; grad iz snova kada ste pisac.
Prvu noć su dronovi letjeli nad gradom. Začuo sam alarm na aplikaciji, nekoliko sekundi poslije začula se prava sirena za zračnu opasnost. Sjetio sam se tog zvuka iz 1992. godine kada su nas avioni bombardovali u gradu Cazinu, gdje smo bili izbjeglice. Jednom sam sa stricem krenuo u grad kada nas je uhvatila sirena i bombardiranje. Nije bilo nikakvih zaklona ni skloništa. Stajali smo na ulici dok opasnost nije prošla.
U Kijevu sam ležao u krevetu dok su drugi pisci otišli u sklonište u podrumske prostorije. Onda sam ustao i stao kraj prozora, gledao auta kako brzo prolaze ulicom ispod i paralelnim ulicama. Nisam mogao raspoznati zvuk automobilskih motora od motora dronova. Legao sam u krevet i nisam sanjao ratne snove.
Sutradan smo, nekolicina pisaca iz Skandinavije, Njemačke, te ja i kolega iz Crne Gore, išli u obilazak mjesta stradanja s početka februarske agresije na Ukrajinu i sveopšteg rata. Prvo smo posjetili most Romanjivka na rijeci Irpinj, koji je srušila ukrajinska vojska kako ruski tenkovi ne bi mogli ući u grad. Naš vodič iz ukrajinskog PEN-a, Maksym, nam sve podrobno objašnjava. Most je ostavljen kao spomenik, pored njega se već gradi novi most. U Ukrajini se bukvalno preko noći obnovi ono što su ruske rakete i samoubilački dronovi uništili. U narednim danima ću vidjeti stakleni Most ljubavi, takozvani Ševčenkov most, koji je bio pogođen raketom, sijaće kao nov.
Irpinj je mala rijeka preko koje je tokom februarske agresije prešlo oko 40 hiljada ljudi. Dvadeset i pet mostova je uništeno u okolini Kijeva kako bi se spriječio prodor ruske vojske. Zatim smo otišli u Buchu (Buču) gdje se nalazi ulica Jolunjska. Na njoj su danima ležala tijela ubijenih ukrajinskih civila, te fotografije su obišle svijet. Ruske falange su dopustile da se u dvorište crkve svetog Andrija sahrane raspadnuta tijela. U crkvi je izložba fotografija nastalih tokom ekshumacije ubijenih. Tražio sam fotografiju ženske ruke sa crveno nalakiranim noktima koja je virila iz raskopane pjeskovite zemlje. Našao sam je. Bio sam na mjestu užasa, tu gdje je fotografija i nastala. Nije bilo vremena za slaganje utisaka jer smo išli do doma kulture i stadiona koji su bili skroz uništeni. Vjetar je nosio dijelove stadionskog lima, sablasni zvuk napuštenih mjesta me malo vratio u slobodni dio grada Bosanske Krupe tokom rata.
Znam taj miris, izgled i atmosferu napuštenih mjesta koja postanu ratne zone. Posvuda rupe od gelera i metaka. Jedan geler je pogodio znak za zabranu pušenja, koji je zalijepljen na metalni stub. U prozoru svlačionice je visila izolacija, kao neka staklena vuna sa folijom, ličilo je na žensko tijelo naopako obješeno na kuku. Okolo su bile zapaljene i uništene kuće, oko njih drveće u bojama jeseni. Vinova loza koju su njeni vlasnici napustili jer im je dom zbrisan. Vjetar je bio hladan i pojačavao je dojam pustoši koju stvara mašinerija rata.
Poslije smo išli jesti sa našim domaćinima iz ukrajinskog PEN-a, a oni su svi odreda mladi, pametni i susretljivi. Njihov PEN je prava mala kompanija, imaju 11 stalno zaposlenih i posao im je da dočekuju strane pisce i intelektualce, da im pokažu kako je rat uticao na ukrajinsko društvo i na život samih pisaca. A uticao je tako da se u zraku osjeti ozračje nenormalne normalnosti. Život u Kijevu je isti kao i u bilo kojoj velikoj svjetskoj metropoli, osim što u njima naveče nema zračne opasnosti i dronovi i rakete nikad ne lete noćnim nebom, niti se survavaju na njihove stanovnike.
Ukrajinci su odlučni i nisu zaplašeni, osjeća se ponos onih koji su napadnuti, s čim se mogu lako saživjeti, jer znam kako to izgleda.
Vrlo malo vremena provodimo u samom gradu, gdje smo posjetili crkvu svete Sofije, koja je izgrađena početkom 11. vijeka, prelijepa i odmjereno monumentalna građevina, čiji svod me podsjetio na Aja Sofiju. Prema njoj je i dobila ime. Na suprotnom kraju ogromnog trga nalazi se zlatnovršni manastir svetog Mihaela, gdje se stalno služi pomen poginulim ukrajinskim vojnicima. Stotinu metara prije crkve nalaze se spaljeni ruski tenkovi, samohotke i oklopna vozila. Ta izložba je stalna, i služi da uvjeri ljude u istinu o pobjedivosti nekada nepobjedive armade, koja je sada postala zločinačka vojska. Obavili smo uobičajene selfije i fotografisanje pa smo ušli u crkvu. Unutra je vladala posebna atmosfera. Monasi su zapjevali i mirisalo je na zapaljene svijeće. Jedna ukrajinska vojnikinja se molila tako što je držala ruke ispružene, odmaknute od nogu sa raširenim prstima. Zatim je promijenila položaj ruku, monasi su zrak ispunjavali svetim riječima. Bio sam ganut. U ovoj crkvi je bio posljednji ispraćaj mlade spisateljice Viktorije Ameline, koja je poginula u Kramatorsku. Mnogi pisci i intelektualci su stradali, među njima je i dječiji pisac Volodymyr Vakulenko, čije tijelo je nađeno među 300 ubijenih u masovnoj grobnici u Izjumu.
Naredni dan smo posjetili Borodyanku, mjesto gdje još stoje zgrade devastirane kao da je neko izbrisao dijelove zgrada od temelja do krova ostavljajući da razvalina zjapi kao demonsko iščašenje. Tu se nalaze dva Banksyjeva rada na ruševinama. Jedan je pod zaštitom od lopova, jer se jedna krađa već desila prije. Tu je i statua čuvenog pjesnika Tarasa Ševčenka kojoj su ruski falangisti pucali u glavu. Rat je i uništenje kulture, jer bez kulture jedan narod nema svoju ličnu kartu, i lakše ga je poslati u zaborav istorije.
Tu sam vidio voće iz ukrajinskog černozema, blagorodne zemlje. Htio sam kupiti lubenicu, kao da me ta banalna radnja može spasiti od onog što sam vidio, a vidio sam zlo u čistoj pojavi.
Sutradan putujemo u oblast Černjihiv, selo Jahidne, koje je bilo okupirano neko vrijeme. Tamo nam je Ivan, koji je preživio 27 dana u logoru, u podrumu seoske škole, pričao o svemu što su tu civili preživljavali.
Mnogi nisu preživjeli, 16 ih je umrlo od posljedica nehumanih uslova života. Samo su ljudi koji bi iznosili leševe mogli izaći na dnevno svjetlo. Ostali su živjeli u betonskom prostorijama, njih 380 u prostoru gdje nema mjesta ni za 50 ljudi. Dešavalo bi se da ruski vojnici iz zabave pucaju po sahrani, što nam je poznato iz opkoljenog Sarajeva, kada su teroristi sa brda upražnjavali istu distopijsku “igru”. Ruski falangisti su davali djeci ručne bombe da se igraju, a posebno su bili okrutni kada bi imali gubitke na drugim ratištima.
Na zidovima podruma-logora su dječiji crteži u bojama, recke koje predstavljaju dane, jer zatočeni civili brzo su izgubili pojam o protoku vremena, imena koja su ljudi pisali jer su mislili da nikad neće živi izaći na dnevno svjetlo. Na sreću, to se nije desilo. Ukrajinska vojska je oslobodila oblast i sada je podrum škole pretvoren u mjesto sjećanja.
Fascinantno je da Ukrajinci nisu čekali desetljeća kako bi memorijalizirali mjesta stradanja, odmah su to uradili. Kod nas čak i 30 godina nakon rata mnoga stratišta stoje neobilježena, mahom jer vlasti u RS-u to ne dozvoljavaju. Zato što oni ne da poriču zločine, nego ih veličaju i smatraju krunom svojih karijera na izgradnji otadžbine.
Ukrajinci sve rade na vrijeme i posvećeni su odbrani zemlje. Niko se toga ne stidi kao što je slučaj kod nas, niti govori o tome ispod glasa. Ljudi iz PEN-a organizuju putovanja u mjesta i gradove na prvoj liniji. Odlaze tamo i nose knjige u gradske biblioteke i pomažu na druge načine. Rizikuju vlastite živote kako bi pomogli život ljudi u gradovima gdje je opasno biti. Većina penovaca su žene.
Voz kojim dolazimo i odlazimo iz Kijeva pun je žena i djece. Tokom dolaska ukrajinska graničarka proziva putnike da bi im vratila pasoše, vagonom odzvanjaju imena: Anatolij, Jurij, Ivan, Lilja, Miroslava… Pamtim ih da bi ih zapisao.
Na ulicama Kijeva je primjetan deficit mladih muškaraca, jer su većinom na ratištima. Na zidu pored crkve nalaze se fotografije poginulih vojnika. Čitam im imena i prezimena, gledam u godište rođenja i datum smrti. Posmatram mlada i nevina lica koja nisu napunila ni 20 godina, ima ih puno. Životi koji nisu ni počeli morali su biti završeni. Anatolij, Jurij, Ivan, Lilja, Miroslava…
Duga zima
Prava trauma rata dolazi nakon rata kad se uvidi strašna cijena borbe za opstanak, a tu borbu Ukrajinci sada preživljavaju. Fizički opstanak je najjače pogonsko gorivo za odbranu od agresora. Opet, žal za mrtvima (trauma gubitka) već uzima danak na licima naših ukrajinskih prijatelja.
Zlatna jesen nas je dočekala i ispratila iz Ukrajine. Kada pređemo poljsku granicu vratićemo se u svoje mirnodopske živote. Alarm aplikacije Air Alert vraćat će me u kijevsku ratnu stvarnost, u atmosferu noćnih napada, policijskog časa i betonskih bunkera na cestovnim kontrolnim tačkama. Tada ću se sjećati lica naših ukrajinskih prijatelja i njihove volje za životom, gostoprimstva i predanosti poslu. Pred njima je duga zima u ratu iscrpljivanja, kojem se, trenutno, ne nazire kraj.
