Odbacivanje ZAVNOBiH-a 1990. godine prošlo je skoro neprimijećeno zbog opijenosti novouvedenim višepartijskim sistemom i impresijom da je Bosna i Hercegovina postala demokratska. Decenije jednopartijskog sistema koji je legitimnost vukao upravo iz odluka ZAVNOBiH-a, zavarale su građanstvo da su u Mrkonjić-Gradu 1943. godine postavljeni okviri kojima se spriječila pluralnost političkog organizovanja.
Grebino podsjećanje
Na ovo potpuno pogrešno vjerovanje društva ukazao je u predvečerje “demokratizacije” možda posljednji bosanskohercegovački “don kihot” liberalne demokratije, profesor Zdravko Grebo. Zajedno sa Tarikom Haverićem, Desimirom Međovićem, Miodragom Živanovićem i Ivanom Lovrenovićem, Profesor je podsjetio građanstvo na ZAVNOBiH-ovu Deklaraciju o pravima građana u BiH, usvojenu na Drugom zasjedanju 1944. u Sanskom Mostu.
Prvo zasjedanje je označilo odnose unutar republike “ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska, i hrvatska, i muslimanska”, ali je godinu kasnije Deklaracija o pravima građana kreirala temelje ljudskih prava i osnova za individualne i kolektivne slobode u BiH. Profesor je, s četvoricom intelektualaca, podsjetio da za demokratsku BiH nije potrebna revolucionarna promjena, već se samo treba vratiti osnovnim vrijednostima ZAVNOBiH-a.
Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima koju je usvojila Generalna skupština UN-a 1948. godine, a Jugoslavija bila suzdržana prilikom glasanja, te Evropska konvencija o ljudskim pravima iz 1950. potpuno potvrđuju ideje ZAVNOBiH-a. Sloboda izražavanja, udruživanja, vjerske i medijske slobode, mada se nisu tada tako nazivale, već “sloboda zbora i dogovora, udruživanja i štampe”, ravnopravnost polova, ekonomske i društvene slobode, također pod drugim imenima, izborna prava, koja ni u današnjoj BiH nisu potpuno ostvarena, zaštita građana, ograničenje vlasti i jasno uređeni sudski postupak, načela su Bosne i Hercegovine iz 1944.
Deklaracija ZAVNOBiH-a je dokument o ljudskim pravima, koja nisu provedena i zaštićena niti danas. Kada bi se ta načela provela, bile bi ispunjene i presude Evropskog suda za ljudska prava donesene na osnovu Evropske konvencije. Vlasti već četrnaest godina tvrde da ne mogu usvojiti promjene koje će barem formalno omogućiti jednakost u društvu. Vijećnicima ZAVNOBiH-a trebala je cjelonoćna sjednica 1943. i trodnevno zasjedanje 1944. godine da se dogovore i usvoje osnovne vrijednosti na kojima bi Bosna i Hercegovina mogla prosperirati.
Dobro je podsjetiti se imena vodećih ljudi koji su vizionarski kreirali odluke i deklaracije te vodili proces njihovog usvajanja. Koliko su njihova imena prisutna u obrazovnom procesu u BiH, kako su obilježena sjećanja na dokazane velikane, ne komunističkog pokreta, već velikane ljudskih prava i građanskih sloboda, nadasve antifašizma u Bosni i Hercegovini?
Kratak pregled lokacije ulica u Sarajevu ukazuje da je po Hasanu Brkiću, sekretaru ZAVNOBiH-a, nazvana mala ulica koja povezuje Grbavicu I sa Grbavicom II. Ulica u sarajevskim Ciglanama nazvana je po potpredsjedniku ZAVNOBiH-a Avdi Humi.
Za razliku od sekretara i potpredsjednika, po kojima su nazvane ulice u glavnom gradu, po predsjedniku ZAVNOBiH-a Vojislavu Kecmanoviću Đedi nije nazvano ništa u današnjem Sarajevu. Bio je i prvi predsjednik prezidijuma skupštine BiH. “Demokratske” gradske vlasti Sarajeva svojedobno su, vjerovatno uz pokušaj duhovitosti, preimenovale ulicu Vojislava Kecmanovića Đede u Ulicu Nusreta Šišića Dede. Kada je u kantonalnoj Skupštini antifašistički vijećnik pokrenuo inicijativu da se ulici “vrati prethodni naziv” “ili da se po predsjedniku ZAVNOBiH-a nazove jedan od trgova u glavnom gradu republike koju je stvarao”, njegove kolege u odboru odbile su uvrštavanje inicijative u dnevni red.
Predsjednik Republike Srpske, u namjeri da omalovaži ZAVNOBiH, naveo je da su ga stvorili “zabludni Srbi, komunisti”, zaboravljajući da jedan takav, “zabludni Srbin” valjda, pošto nije bio komunista, Vojislav Kecmanović Đedo ima spomenik u Bijeljini, gdje je proveo dio života. Drugi znameniti Bijeljinac, prvi predsjednik vlade BiH, Rodoljub Čolaković također nema ulicu u glavnom gradu, dok su mu u rodnoj Bijeljini “demokrate” preimenovale ulicu. Jedan drugi Čolaković, Enver mu je ime, i koji je bio diplomata NDH, ima ulicu u Sarajevu.
Dan NDH se ne obilježava, dok se Dan ZAVNOBiH-a ignoriše u Republici Srpskoj, toleriše u opštinama gdje HDZ vlada, a svečano se obilježava u istom dijelu Bosne i Hercegovine gdje sljedbenici, simpatizeri i sluge fašizma imaju svoje ulice.
Pitanje je šta je grijeh vođa ZAVNOBiH-a u tumačenju “demokratskih” struktura. Osim Deklaracije o pravima građana u BiH, svojim odlukama također su usvojili i zabranu svih fašističkih i profašističkih organizacija.
Polaganje cvijeća pred Vječnu vatru u Titovoj ulici u Sarajevu, licemjerni je čin ako se zna da u tom istom gradu i dalje neka djeca pohađaju nastavu u školi “Mustafa Busuladžić”, po kojem je i jedna ulica nazvana. Dvadesetak metara od druge vječne vatre, one na Vracama, i dalje stoji unakaženi spomenik Radojki Lakić, a cijeli kompleks je i dalje devastiran, iako još uvijek u boljem stanju od Partizanskog groblja u Mostaru.
Dan pobjede
Prije nekoliko godina “demokrate” su odbile još jednu inicijativu da se preimenuju sarajevske ulice koje nose ime po ličnostima povezanim sa fašističkim režimom iz Drugog svjetskog rata. Još samo nedostaje “fašistička tura” Sarajevom ulicama Asafa Serdarevića, Muhameda Pandže, Huseina Đoze, Sulejmana Pačariza. Mostarske vlasti napokon su ukinule nazive ulica po “svojim” fašistima, dok je potraga za skrnaviteljima koji su demolirali Partizansko groblje i dalje neuspješna. Listu ulica nazvanih po fašistima i simpatizerima fašizma dopunjavaju primjeri iz Republike Srpske: Uroš Drenović, Rade Radić, Ravnogorski pokret, Draža Mihailović, Stevan Moljević.
Sagledavajući ovakav odnos prema fašizmu, koji ne samo da toleriše neke karaktere iz 1940-ih već ih i otvoreno promoviše politikama imenovanja i obilježavanja, ulica, parkova i škola, iznenađujuće je da je jedna od rijetkih stvari oko koje su tri nacionalistička pokreta postigla saglasje – ustanovljenje Dana pobjede nad fašizmom, 9. maja, koji se deklarativno obilježava u cijeloj Bosni i Hercegovini. Licemjerje vlasti na svim nivoima u Bosni i Hercegovini teško je slikovitije iskazati.
