”Šta bi onom našem Joeu Bidenu?” – ponavljam i ponavljam evo već dva mjeseca. Šta bi američkom predsjedniku, koji je kao senator početkom 1990-ih Slobodana Miloševića nazivao “prokletim ratnim zločincem”? Ili govorio o tome kako Hrvatima i bosanskim muslimanima “perverznim embargom na oružje” Zapad otežava borbu protiv dobro naoružane srpske vojske? A danas ga vidimo kao predsjednika SAD-a koji pada u klopku najcrnjeg predsjednika izraelskih vlada kome ne može da naloži prekid vatre u Gazi, nego mu odobrava da nastavi ofanzivu koja već poprima razmjere genocida palestinskog naroda.
Najproizraelskiji ikada
Nije stvar u protoku vremena koje može da mijenja čovjekov svjetonazor, ali ne može duboko ukorijenjena osjećanja ili ljubav iz mladosti. Čini mi se da je u tome stvar kod predsjednika Bidena, uz neizbrisiv trag koji na tijelo i duh donose godine. On svoje suosjećanje s patnjom Jevreja u Holokaustu ne može da mjeri, a pogotovo prenese na patnje koje Jevreji mogu da nanesu drugim narodima. Primijenjeno na ovaj rat Izraela protiv Gaze, okrutnost koju su prvih nekoliko sati počinili palestinski hamasovci nad jevrejskim majkama i djecom mogla je, u očima Joea Bidena, da opravda sve što od 7. oktobra čini izraelska armija u Gazi. A čini toliko da se broj ubijene djece penje na brojku nezabilježenu bar u ratovima na Srednjem istoku. U Iraku je za desetak godina od američko-koalicionih snaga stradalo 1.200 djece. A u Gazi je za ova dva mjeseca svakog dana ubijano oko 160 djece.
Šta te brojke znače, međutim, za predsjednika Bidena kad on ne vjeruje ministarstvu zdravlja Gaze, pa kaže pred premijerom Australije kako “ne bi vjerovao Palestincima o njihovim žrtvama”. On vjeruje samo ono što mu javi Benjamin Netanyahu. Nije se čuditi što je američki predsjednik postao talac izraelskog premijera, a ne obratno.
Kao mladi senator, Biden je u Izraelu slušao samo priče o stradanjima u Holokaustu. Možda nije sreo nijednog Palestinca, ni one koji su radili na jevrejskim kibucima. Posebno se zbližio sa cionistima, radikalnim jevrejskim nacionalistima, pa je znao reći: “Nije potrebno da si Jevrej da bi bio cionista”. Zbog toga su ga često kritikovali njegovi demokrati, posebno njihovo lijevo krilo u kojem se smatralo da je palestinski problem “nastavak rasnih pokreta”. Kad je bio potpredsjednik SAD-a, čudio sam se što je više šutio nego se izjašnjavao o američkoj podršci Izraelu, pošto je Barack Obama imao ne samo odmjeren nego kritičan odnos prema Netanyahuovoj vladi, pa je bio prvi američki predsjednik koji nije otišao u Izrael u prvom mandatu.
Na tragediji Gaze 2023. mnogo šta postaje jasnije, ali i zamršenije i neizvjesnije. Pa i to kako je Joe Biden otišao najdalje od svih američkih predsjednika u totalnoj, a skora budućnost može pokazati i nepromišljenoj podršci, nailazeći na otpor u State Departmentu, pa i samoj Bijeloj kući. Magazin Time piše ovih dana: “Joe Biden postaje najproizraelskiji predsjednik ikada… ubrzao je vojnu pomoć, a što je najdramatičnije, odletio je u Izrael i sjeo kao dio Netanyahuovog ratnog kabineta. Duga je tradicija specijalnih odnosa SAD-a i Izraela, ali Biden je otišao gdje nijedan američki predsjednik nije u nekom izraelskom ratu – ne samo fizički nego politički i strateški.”
Da se prisjetimo nekoliko primjera iz 75-godišnjeg postojanja Izraela. Predsjednik Truman se dobro kolebao oko priznanja izraelske države, jer je nisu prihvatali ni njegova diplomatija ni čelnici Ujedinjenih nacija. Nije želio ni da primi šefa Jevrejske agencije Chaima Weizmanna, ali ga je njegov savjetnik Jacobson ubijedio i uveo gotovo tajno, kroz istočnu kapiju Bijele kuće. Kad je već Truman pristao, i država Izrael proglašavana u Tel Avivu, u šest popodne 14. maja, nastala je panična trka u Ujedinjenim nacijama. Jedva su pronašli saopštenje o američkom priznanju, pošto ga je generalni sekretar UN-a Trygve Lie zgužvao i bacio u korpu za otpatke.
Naredni predsjednik, ratni general Dweit Eisenhower oštro se suprotstavio anglo-francusko-izraelskoj invaziji na Suecki kanal 1956, nakon njegove nacionalizacije koju je proglasio egipatski predsjednik Gamal Abdel Naser. Eisenhower je prisilio Izrael da se naredne godine povuče sa Sinaja. Jedan od kasnijih predsjednika, Lindon Johnson, iako se držao politike pune podrške i naoružavanja Izraela, rekao je premijeru Eshkolu: “Izrael neće biti usamljen ukoliko ne odluči da bude usamljen”. Ovo bi se moglo primijeniti na odnose SAD-a i Izraela svih proteklih decenija. Čak i na odlučnost predsjednika Bidena da ne ostavi Izrael usamljenim i izloženim napadu s više strana. Premijeru Netanyahuu je takva apsolutna podrška dobro došla da se nametne kao “usamljeni igrač” čak i predsjedniku SAD-a.
Predsjednik Ronald Reagan bio je jedan od žešćih proizraelaca, ali je poslije invazije na Liban 1982. optužio Izrael da “vrši holokaust”. Zahtijevao je od njegove vlade da promijeni odluku o prekidu snabdijevanja Bejruta vodom i strujom. Premijer Menahim Begin je bio ogorčen, ali je postupio po Reaganovom zahtjevu.
O Baracku Obami smo rekli. A Donald Trump je bio vjerovatno američki predsjednik kome se Netanyahu obradovao i više nego Bidenu. Njega nisu tamo vodili sentimenti iz mladosti.
Ne bi se moglo reći da na predsjednika Bidena utiču globalni protesti zbog izraelskog rata u Gazi, ni rezolucije Ujedinjenih nacija, ni upozorenja generalnog sekretara UN-a Antonija Guterresa, koji je u kritici Izraelaca prevazišao svog davnog prethodnika Trigve Lea, pa su ga optužili za antisemitizam i zatražili njegovu ostavku. Njega više brine koliko otpor njegovoj bezrezervnoj podršci Netanyahuovom divljačkom pohodu na Palestince u samoj Americi, čak u Kongresu i Senatu, može Donalda Trumpa ponovo dovesti u Bijelu kuću. Zato je ovih dana rekao da se možda ne bi ponovo kandidovao za izbore upravo zbog toga, a ne zbog svojih godina.
Ko zna šta se sve može još dogoditi, možda da predsjednik Biden ode dalje, čak odustane. Veoma je neobično držanje potpredsjednice Kamale Harris, koju je inače držao podalje u svojoj sjeni i po strani od svojih odluka. Prvih dana decembra je poslao na samit o klimi u Dubai, ali je tamo i uzgred na putu izgovarala stvari o ratu u Gazi koje su dobro odudarale od stava njenog šefa, pa se može pretpostaviti da se nije s njim ni dogovarala dokle smije ići u kritici Izraela. I ona je prije svega govorila da SAD podržavaju “legitimne ciljeve” Izraela u Gazi, ali je takođe rekla da je “suviše nevinih Palestinaca ubijeno” i da su “iskreno, slike i videosnimci koji dolaze iz Gaze poražavajući”. Otišla je dalje i od šefa diplomatije Blinkena, vodećeg američkog Jevreja u Bidenovoj administraciji, koji ne može da sakrije nelagodu s kojom podržava Netanyahuovu vladu. Kamala Harris otkriva na čemu bi SAD insistirale, a možda i nametnule Izraelu, kad bi se oslobodile pristranosti svog predsjednika. Upućujući svojevrsnu javnu poruku Netanyahuu, ona je rekla da Amerika “neće dozvoliti prisilno premještanje Palestinaca iz Gaze ili Zapadne obale, opsadu Gaze ili promjenu granica Gaze”. SAD žele da vide, dodala je, ujedinjenu Gazu i Zapadnu obalu pod vođstvom Palestinske uprave, pri čemu “glas Palestinaca i njihove aspiracije moraju biti u centru tog posla”.
Kad bi se nju pitalo, po ovome što je rekla Kamala Harris, Izrael bi odmah morao prestati bombardovati Gazu. Na nju je moralo djelovati sve što je slušala u Dubaiju i dok je tamo putovala, a posebno ono što je čula kad je po dužnosti prisustvovala prijemu grupe istaknutih američkih muslimana u Bijeloj kući. Pošto je čuo da govore kako neće za njega glasati iduće godine, predsjednik Biden ih je pozvao i ne sluteći šta će sve od njih čuti. Od pozvanih arapskog porijekla, jedini je Rami Nashashibi bio američki Palestinac koji je za ABC News izjavio da je predsjednika Bidena “izazvao vrlo eksplicitno” kako je njegova izjava o palestinskoj statistici žrtava u Gazi bila “izuzetno okrutna i neosjećajna”, te kako je “zvučala ljudima ovdje i po svijetu koji posmatraju užasavajuću smrt i strahote Gaze”.
Jedna učesnica tog susreta, Barakat, okrenula se cijelim tijelom prema predsjedniku Bidenu, rekavši mu: “Vi nemate osjećanja za palestinske patnje”. Podsjećajući ga na to kako su njen brat, njegova supruga i njena sestra prije osam godina ubijeni “iz strašne mržnje” u Sjevernoj Karolini, a onda i na tragedije u njegovoj sopstvenoj porodici, nastavila je: “Nama je potreban isti stepen ljudskog osjećanja za njihove patnje”. Navela je i imena njegove kćeri Naomi koja je zajedno s majkom Neilijom poginula u saobraćajnoj nesreći i prvog sina Josepha koji je umro od raka na mozgu. U tom času Joe Biden je zanijemio, malo ušutio, onda je, kako je kasnije rekao jedan od prisutnih “očito duboko potresen” tim podsjećanjima, rekao: “Veoma mi je žao”.
Kissingerova deviza
Izvinio se, dakle, posredno i za žrtve Gaze. Ali kakve fajde kad se uskoro zatim složio s Netanyahuom da ne treba prekidati ofanzivu na Gazu protiv tog “čistog zla”, kako je rekao za Hamas, i da ne treba produžavati primirje koje je trajalo četiri dana kako bi se razmijenile prve grupe talaca za palestinske zatvorenice i zatvorenike… Kakve fajde i od onoga što je govorila Kamala Harris, što bi bilo revolucionarno da je ona predsjednica SAD-a. Na njen stav o palestinskom ujedinjenju pod Ramalom, misleći na Palestinsku upravu koju vodi predsjednik Mahmud Abas, Netanyahu je odgovorio: “Palestinska uprava se ne bori protiv terorizma, ona plaća terorizam, ona ne propagira mir, nego propovijeda nestanak Izraela. Ona nije autoritet koji bi trebalo da ide u Gazu”.
Kakve koristi od svega toga kada predsjednik Joe Biden, makar i nevoljko jer se kao senator u mnogo čemu nije s njim slagao, kao da ponavlja, a Benjamin Netanyahu primjenjuje glavnu devizu američke strategije prema malim narodima Henryja Kissingera, koji je u stotoj godini umro prije nekoliko dana. A koja glasi: “Rat za mir”.
