Sedina Delić-Tanović je kao dijete pobjegla od genocida u Srebrenici, a danas na školskim časovima u Švicarskoj opisuje svoja iskustva. Jednom ovakvom času je prisustvovala novinarka Švicarskog lista Blick, Aleksandra Hiltmann, koja je opisala kako to izgleda.
Kako navodi Blick, danas su učenici jedne stručne škole u zapadnoj Švicarskoj sjedili ispred nje u prostoriji u Simplonu. Tokom projektne sedmice, savremeni svjedoci govore o tome šta su doživjeli. Ova metoda se naziva “usmena historija”.
“Rođena sam u Vlasenici, u istočnoj Bosni, tada Jugoslaviji. U proljeće 1992. gledali smo kako kamioni puni oružja prelaze graničnu rijeku Drinu. Moj otac je tada bio tamo stacioniran, bio je policajac”, započela je Delić-Tanović svoju priču.
Porodica Delić-Tanović je početkom rata živjela u Glogovi, oko 40 kilometara od Vlasenice, koje je napadnuto početkom rata.
“Pobjegli smo kod nane i djeda u susjednu Vlasenicu. To je bio posljednji put da sam vidjela svog oca”, ispričala je ona.
Objasnila je da su na početku rata, posebno u istočnoj BiH, mnogi nesrbi protjerani, odvedeni u logore, mučeni i ubijeni. Delić-Tanović, njena majka, sestra i brat su zatočeni u logoru Sušica. Istovremeno, njen otac, stric i djed po majci pobjegli su kroz šumu.
“Kada smo nakon nekoliko mjeseci izašli iz logora, saznali smo da je otac mrtav. Upucan je ispred naše kuće“, rekla je.
Bijeg u Srebrenicu
Prisjetila se magle koja se tada nadvijala nad Glogovom. Tamo se vratila nakon zatočeništva sa svojom majkom, sestrom, bratom i bakom i djedom. Čula je kako odjekuju pucnji. Porodica se nije osjećala sigurno i ponovo je pobjegla. Ovaj put u Srebrenicu.
“U Srebrenici je bilo jako puno ljudi koji su, kao i mi, pobjegli iz okolnih mjesta. Tri ili četiri porodice dijelile su sobu. Nije bilo odgovarajućih sanitarnih čvorova i nismo imali dovoljno hrane”, prisjetila se.
“Brat mi je bio jako bolestan i potrebna mu je hitna medicinska pomoć u jednom većem gradu, Tuzli. 1993. napustili smo Srebrenicu jednim od posljednjih humanitarnih konvoja. Jedna porodica je morala da izađe iz kamiona da napravi mjesta za nas. Spasili su nas. Ne znamo da li su preživeli”, navodi ona.
Zatim počinje plakati, jer ona zna šta se kasnije dogodilo.
Hiltman zatim u tekstu objašnjava da je general Ratko Mladić je 11. jula 1995. sa svojim jedinicama umarširao u Srebrenicu. U danima koji su uslijedili, snage bosanskih Srba ubile su preko 8.000 muslimanskih Bošnjaka, uglavnom muškaraca i dječaka. Većina onih koji su pokušali pobjeći kroz šumu u Tuzlu je strijeljana.
I Sedina Delić-Tanović, koja je tada imala pet godina, je sa majkom, sestrom i bratom morala da bježi kroz ovo područje. Navodi da je za nju to bilo traumatično iskustvo.
Čas postaje emotivan
“Nikad nismo znali kada će na nas pucati. Mislili smo: Ovo je kraj. Držala sam se za sestru i majku i spustila pogled. Čula sam ljude kako plaču svuda okolo”, priča Delić-Tanović.
Kada je porodica stigla na teritoriju pod bošnjačkom kontrolom, izbjeglice su bile smještene u školu. U metežu, Delić-Tanović je izgubila majku iz vida. Tri dana je bila sama i kaže da joj je to bilo jedno od najgorih iskustava, zbog čega je kasnije godinama spavala uz majku.
Kako primjećuje novinarka, neki učenici brišu suze sa lica. Delić-Tanović je već pripremila maramice za sebe prije nego što je započela priču.
“Nastavili smo dalje, kroz šumu. U Tuzlu smo stigli u proljeće 1994. godine. Moj brat je liječen u vojnoj bolnici. Dali su nam hljeb. Bila sam zaboravila kakvog je ukusa”, navela je Delić-Tanović.
U proljeće 1994. njena majka je odlučila da je Švicarska bolje mjesto za opstanak. U to su je uvjerili telefonski razgovori sa porodicama koje su već pobjegle. Rođak je pokupio porodicu na italijansko-švajcarskoj granici i odvezao je automobilom preko oblasti Simplon, u blizini mesta gdje ona danas priča svoju priču.
Krajem 1994. porodica je došla u Saint-Gingolph u zapadnoj Švicarskoj. Odatle je, sjeća se Delić-Tanović, njena majka pisala pisma za BiH.
“Posljednje fotografije i koverte su se vratile. Nije bilo više primalaca. Moj ujak i djed su bili mrtvi. Njihovi ostaci su pronađeni 2014. godine. Pokopali smo ih u Srebrenici i dali krv na dalju DNK analizu ako se nađe još posmrtnih ostataka“, isričala je.
O genocidu se rijetko govori
Delić-Tanović u više navrata naglašava da je proživjela loše stvari, ali i dobila pomoć.
Novinarka primjećuje da ona ne generalizira grupe žrtava i počinitelja, ali ističe učenicima da je “obrazovanje važno” i kritikuje činjenicu da se o ovom genocidu usred Evrope tako rijetko govori u školama.
Navodi da ratovi tog vremena i danas utiču na ljude u Švicarskoj i da su mnogi traumatizirani, a neki prenose svoje predrasude, posebno na svoju djecu.
Nakon nešto više od sat vremena učenici napuštaju prostoriju. Neki ostaju, pokušavaju da razgovaraju sa Delić-Tanović, postavljaju pitanja, brišu suze s očiju. Ona grli jednu od djevojaka i zahvaljuje joj što je slušala.
“Skidanje krivice s nove generacije”
Za Sedinu Delić-Tanović bio je to težak proces dok se nije osjećala spremnom da priča o onome što je doživjela. U njenoj porodici kod kuće vladala je dugo tišina.
“Moja majka nikada nije pokazivala bol. Živjela je za nas”, rekla je.
Kada je imala dvanaest godina, razgovarala je sa sestrom o ratu. Godine 2020. prvi put se pojavila u javnosti kao savremena svjedokinja u radio emisiji. Na to su je ohrabrili drugi preživjeli koji su previše traumatizirani da bi sami ispričali priču. Ali odlučujući faktor za nju je bilo rođenje sina. “Ne bi trebao odrastati s mržnjom”, rekla je.
Delić-Tanović se nada da djeca sa balkanskim korjenima mogu da se druže međusobno u Švicarskoj i da odrastaju bez prepreka. Za nju to uključuje i skidanje krivice sa nove generacije. Ona vrlo direktno poručuje mladima: “Niste vi krivi”.
Navela je da, kada joj na ovakva predavanja dođu mladi srpskih korijena, često joj poslije časova usmene istorije kažu da se osećaju “oslobođeno”.
A tako se, kako navodi Hiltmann, osjeća i Delić-Tanović, “oslobođena od tišine”.
Danas živi u Sitten VS i uključena je u razna udruženja, podučava djecu i mlade Bosanski jezik i kulturu, članica je mreže Švicarsko-bosanske dijaspore i pomaže u organizaciji komemorativnih događaja.
“Izvan bolnice duboko uzdiše. Pred njom su planine koje je podsjećaju na Bosnu. Veoma blizu nje je njeno drugo dete, koje će se uskoro roditi. I za čiju budućnost će nastaviti da govori mladim ljudima”, piše Hiltmann na kraju.
Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad
