Motaz Azaiza jedno je od najpoznatijih lica Gaze. 25-godišnji palestinski fotograf 108 dana dokumentovao je patnju enklave, snimajući i emitujući, uz opasnost za svoj život u stvarnom vremenu. Njegove fotografije masakra, prisilnog raseljavanja i humanitarne katastrofe na uskom pojasu opustošene zemlje uzrokovane brutalnim ratom, koji je pokrenuo Izrael kao odmazdu za napade Hamasa 7. oktobra 2023., obišle su svijet. 23. januara 2024. mladić sa 18,4 miliona pratilaca na Instagramu objavio je da napušta Pojas Gaze. Bio je to prvi put da se u životu ukrcao na avion, što je znak okupacije koje su stanovnici Gaze desetljećima prolazili. U Kataru je već pola godine, a u Sarajevo stigao kako bi prisustvovao seminaru “Od Balkana do Gaze: kritička analiza genocida.” O svom životu prije i nakon napuštanja Gaze, patnji palestinskog naroda, genocidu u Srebrenici i odnosu svijeta spram ljudske patnje, Motaz ekskluzivno govori za N1 TV.
Motaz, u ime svih kolega, dobrodošao u Sarajevo! A u ime ostalih građana, želim ti reći da su se, za vrijeme tvog izvještavanja iz Gaze, mnogi ujutru budili i otvarali tvoj Instagram profil samo da vide da li si živ. Jesi li svjestan planetarne podrške ljudi u tim danima i šta je tvoj glas znači za Palestinu?
Ustvari, teško je, pogotovo jer sam mlad čovjek, ali to je moja odgovornost. Imam nadu da ljudi podržavaju ono što radim i da dijele našu patnju.
Jeste li svijesni koliko je taj glas moćan?
Moj glas, svaki glas je važan, da se čuje za naš cilj. Da pokažemo svijetu o našoj borbi protiv okupacije.
Kako razmišlja jedan mlad čovjek u Gazi kada vidi da slike masakra, raseljavanja, humanitarne katastrofe dolaze do svijeta, a da taj svijet ne radi ništa da to stane?
Razočaran sam, okupacija traje od 1948. i ne očekujem da je svijet zaustavi u nekom kratkom vremenu, ali mi poduzimamo akcije. Treba dati podršku Gazi, mnogi su zbog toga izgubili karijere, nekima je zabranjen ulazak u države, zabranjen pristup obrazovanju… Tako je lako izgubiti posao ili život (zbog situacije u Gazi). Ali kao želite izdržati znate da morate izgubiti. To je moj posao, da pokažem svijetu šta se dešava.
Sama sam se pitala da li vi uopšte znate da svijet gleda? Da li ste mislili evo sada da vide ovo i reagovat će?
I uprkos tome, Palestinci pružaju otpor. Mnogi se pitaju šta je to u njima, šta je to što im daje snagu?
Već sam rekao, to je otpornost ljudi koji nemaju drugog izbora nego da se bore protiv okupacije. To je pravo svakog naroda koji se nađe pod okupacijom. Postoje različiti tipovi otpora, jednostavno – to je borba za opstankom. To se dešava u Gazi. Pokušavamo ono što možemo, pokazujemo fotografije bombardovanja i to je što novinari rade. Jednostavno, lako se gubi život dok samo nešto fotografišete. Mislim da sam četiri puta bio na ivici da izgubim život, toliko sam puta izračunao.
Koja je vaša fotografija napravila razliku?
To je bila slika djevojčice pod ruševinama, veliki broj ljudi je to vidio. Ne znam šta se s njom desilo. Ponekad mislim da ću se onesvijestiti od toga što sam vidio, ponekad imam noćne more. Teško je. Volio bih donijeti više nade.
108 dana si emitovao patnju Gaze. Momenat kada si napustio Gazu je bio vrlo emotivan. Sada si na sigurnom, u Kataru sa porodicom, kako ste svi?
Prvi put sam putovao, mislim da sam dao sve od sebe. Pokušavam i sada, ne želim zaboraviti da sam fotonovinar. I dalje sam u kontaktu sa porodicom u Gazi, pokušavaju doći do hrane, sve je preskupo. Oni nemaju gotovog novca, ne postoje bankovni transferi. Sve je prenapućeno.
Ima li sigurnog mjesta u Gazi?
Ne, nikada. Čak i zgrade UN-a nisu sigurne, pod bombardovanjem su. Ništa nije sigurno, a ljudi tu žive. Kao što su ljudi u BiH vjerovali da će ih zastav UN-a štititi i ljudi u Gazi pod tom zastavom gube živote.
Sami ste rekli da rat u Gazi nije počeo 7. oktobra, nego mnogo ranije?
Gaza treba da bude kao bilo koje drugo mjesto na svijetu, normalni ljudi koji žele da žive. Sve je tamo borba. Najteže mjesto bez ikakve nade. Sam sam bio bez nade. Želimo živjeti na ovom svetom tlu, ali smo sami, a svijet nas gleda. Moramo svi više, jer psi i mačke jedu naša tijela. To nije humano, čovječanstvo je tu zakazalo. Tako je lako ubiti čovjeka u Gazi. Oni (Izraelci) nas zovu životinjama, a ostatak zapadnog svijeta teroristima. Ako ne oslobodimo zemlju ova će tragedija trajati. Ako svijet ovo bude mirno posmatrao, žao mi je – drugima će se slično desiti.
Slične stvari se događaju i u drugim dijelovima svijeta?
Prvo, odbijam da govorim o drugoj patnji. Vodim računa o svojoj patnji, ali rat protiv civila se vodi svuda. Imate Sudan, Siriju, na jugu Libana… ja sam protiv ubijanja ljudi, civila, bilo gdje na svijetu. Ja se bavim svojom zemljom. Ovo neko treba zaustaviti.
Od koga to očekujete da zaustavi?
Možda Sjedinjene Države i Ujedinjeno Kraljevstvo, oni su najmoćniji, oni donose odluke. Da milioni izađu na proteste mislim da bi se ovo zaustavilo, niko ne bi volio takvu buku. Ne vjerujem vladama (u SAD-u i UK-u), ali vjerujem ljudima.
Sutra idete u Srebrenicu. Bojite li se da će ono što tamo budete vidjeli oživjeti vaše slike iz Gaze?
Ja sam i dalje povezan sa Gazom. Vidim nove tragedije svakog dana.
Šta je vaša želja osim slobodne Palestine, gdje se vidite u budućnosti?
To je nejasno. Teško mi je o tome razmišljati. Više nema takvih snova. Imao sam san da slikam širom svijeta, nisam ovo htio, ali to moram raditi. Ljudi gube živote, a ja sam izgubio svoje snove. Ako razmišljate o životu, ako živite za druge onda nikada ne umirete, ja u to vjerujem duboko u sebi.
Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad
