Dr. Ismet Gavrakapetanović govorio je o značaju šestoaprilske nagrade te se prisjetio strašnih događaja koji su se dogodili 5. i 6. aprila 1992. godine.
U razgovoru za TVSA Gavrankapetanović je kazao da je 6. april simbol slobode i pobjede nad fašizmom, a u isto vrijeme to je i početak jedne posebne epopeje za ovaj grad koji je napadnut tako nemilosrdno i koji je uništvanan četiri godine, a ipak našao je snage da se odbrani u tom teškom periodu za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu.
“Zbog toga je šestoaprilska nagrada, mislim da je u BiH ona trenutno i najcjenjenija, ne umanjujući značaj svih ostalih, i jedna posebna nagrada koja simbolizira kako Sarajevo, tako i Bosnu i Hercegovinu”, rekao je doktor.
Prvu šestoaprilsku nagradu dr. Ismet Gavrankapetanović je primio 2006. godine kao tadašnji šef klinike za ortopediju i traumatologiju Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu za ono što je uradio za period tokom agresije na BiH i za period nakon njega kada je krenula u poslijeratnu obnovu.
Drugi put je ovu nagradu dobio 2018. godine na inicijativu majki bolesne djece koje je liječio sav njegov životni vijek.
Kazao je da ovo proljeće posebno kako za grad, tako i za BiH.
Dr. Ismet Gavrankapetanović se prisjetio dešavanja 5. aprila 1992. godine te je poručio da je tog dana, kada je radio kao asistent na Medicinskom fakultetu, dobio poziv od studenata, među kojima je bila i Suada Dilberović, da se priključi mirnim protestima.
“Mi smo krenuli na most, sada Suade Dilberović. Nas je bilo stotinjak tu, a s druge strane, na nekih 20 metara od nas, bili su ljudi u plavim uniformama. To su bile mirne demonstracije da Sarajevo ne doživi nikakav napad i ta naša želja je prekinuta pucnjavama na mostu kada su poginule Suada i Olga, bilo je nekoliko ranjenih. Mi smo legli na pod kada je počela pucnjava”, prisjetio se doktor.
Kazao je da s jedne strane to je jedan veličanstven otpor riječju i demonstracijom da na mirni način uklonimo barikade. Nažalost, ovi koji su napali BiH pucali nemilosrdno na nenaoružane ljude. Zbog toga je, kaže Gavrankapetanović, taj jedan period poseban i posebne nas emocije vežu za njega zato što smo se suprotstavili riječju, srcem, a kasnije smo se i odbranili.
“Te četiri godine su godine tjegobe, tuge, stradanja, ali u isto vrijeme godine ponosa kada se odbranila sloboda ovog grada i zmlje”, istakao je.
Dr. Gavrankapetanović je naglasio da već od februara-marta počeo je pristizati neuobičajeno velik broj ljudi koji stradavaju u pucnjavi, a onda krajem marta, početkom aprila doktori su se susreli sa većim ranjavanjem u području istočne Bosne i drugim dijelovima Bosne, a to su bili pacijenti koji su išli za Sarajevo.
“Imali smo tada u Jugoslaviji poseban predmet ratna hirurgija, ona se kasnije spojila sa predmetom hirurgija. Nažalost, te sile mraka ubijanja snažne i ne smijemo se umoriti u tom pozivu za mir. Stalno moramo govoriti o potrebi mira, pravde, korektnih odnosa, potrebi omogućavanja da svako ima pravo na život i na mir. I ovi dani su posebni u tome da kako se prisjećamo, isto tako pozivamo one koji mogu da utječu da čuju naše riječi, jer to su jedine riječi koji imaju smisao u današnjem svijetu”, kazao je Gavrankapetanović.
Doktor je poručio da skoro svakodnevno susreće ljude koje je liječio te je je kazao da nema ljepšeg osjećaja od onog kada ljekar susretne svog pacijenta.
“Ja cijeli svoj život u Sarajevu gdje liječim ljude i normalno je da srećem one koje sam imao sreću i čast da liječim. Ne postoji nikakav svetiji odnos od tog odnosa između ljekara i pacijenta. Taj jedan odnos koji je iznad svih odnosa na ovom svijetu. Kada liječite drugo ljudsko biće, njegovo tijelo, dušu, kad mu pomažete, kad ga vraćate ga njegovoj porodici. Ne postoji ništa ljepše za šta vrijedi živjeti. Svaki dan kad sretnem nekoga koga sam liječio sretan sam kao da sam dobio najveću nagradu na svijetu”, zaključio je dr. Ismet Gavrankapetanović.
