Deda, otac i unuk, tri generacije stolara u Novoj Topoli: “Zanat ima neprocjenjivu vrijednost”

Zainteresovanost mladih za zanate sve je manja, pa je tako sve više zanimanja koja odaze u zaborav. Ni porodični posao ponekad ne žele nastaviti. No, to nije slučaj sa porodicom koja dolazi iz Nove Topole. U ovom mjestu, čak tri generacije njeguju stolarski zanat.

Marko Dardić, čuveni je majstor za burad i kace u Lijavče polju. Marko je još 1970. godine otišao na rad u Njemačku, u Štutgart, gdje se zadržao dvije i po godine, kako bi zaradio za traktor, prikolicu, priključke i poljoprivrednu mehanizaciju.

“U Stratinskoj sam shvatio da nemam dovoljno veliku i ravnu njivu za traktorsko oranje. Zato sam napustio rodno mjesto i doselio u plodno Lijevče polje, da uposlim traktor, da imam dovoljno zemlje za oranje”, ispričao je za Nezavisne Marko Dardić okolnosti pod kojima je doselio u Novu Topolu.

Svemu što zna naučio je svoga sina Gorana, koji je stolarski zanat završio u Gradišci. No, ipak sa porodicom odlazi na usavršavanje u Njemačku i kako kaže tražeći sreću na zapadu. Iz iste nakon određenog perioda odlučuje da se vrati i uloži znanje. Vrijednost zanata danas, kako kaže, neprocjenljiva je. Za oca Marka nije bilo veće sreće. Suze kad je odlazio, osmijeh kad je dolazio.

Deda, otac, sin, unuk, ruku pod ruku zajedničkim snagama podigli su stolarsku radionicu od koje žive.
Njihov radni dan u njoj počinje i završava.

Goranovi sinovi, Miloš, koji ima dvadeset dvije godine i šesnaestogodišnji Marko, koji je ime dobio po djedu, stolariju su zavoljeli u djetinjstvu.
Šesnaestogodišnji Marko, kaže da koristi školski raspust i slobodne dane da bi pomogao bratu, ocu i djedu.

Sada njih četvorica, pomoću Miloševih crteža i projekata, izrađuju trpezarijske kuhinje, ormare, vrata, krevete…

Sretni, kažu, što rade kod svoje kuće, u svome kraju i među komšijama koje poznaju.