gledamo u lice gladi u lice vatri u lice smrti
najgore je od svih – lice izdaje
još samo su naši snovi ostali neponiženi
(Izvještaj iz opsjednutog grada, Zbigniew Herbert)
Čuveni bosanskohercegovački slikar Affan Ramić tokom opsade Sarajeva, koja je započela na današnji dan prije tačno 31 godine, saopćio je jednom prilikom našem, također, velikom književniku Marku Vešoviću da će “doći vrijeme kada će se rat stati, ja i ti ćemo ovako hodati, a ja ću tebi tek na uho smjeti šapnuti: sjećaš li se ono kada su nas četnici granatirali?”.*
Ove riječi zapisao je Senad Pećanin u specijalnom izdanju Magazina Dani iz aprila 2002. godine pod naslovom “Sjećaš li se Sarajeva?”, koje se može svrstati među ono što je ponajbolje napisano i objedinjeno o opsadi glavnog grada Bosne i Hercegovine.
Kap moje krvi poteče…
Možda se ova prognoza divnog slikara i sapatnika Sarajlija tokom 44-mjesečnog obruča nije sasvim ostvarila, ali je Sarajevo i dalje daleko od atmosfere mira. Možda nisu oružani, ali i Sarajevo je dalje pod raznim napadima, pod različitom opsadom i opsadama. Neki čekaju njegovo pokleknuće. Pritisnuto novom “morijom”, ovaj put pandemijskom, Sarajevo čeka neka bolja vremena i svoj trajni mir.
Na današnji dan pale su i prve žrtve opsade glavnoga grada. Stradali su tokom mirnih demonstracija više hiljada građana ispred Skupštine BiH.
Iako je glavni grad pamti rahmetli Ramu Bibera, čuvara Trebevičke žičare, ili maloljetnog Kenana Demirovića u Vogošći, koji su ubijeni i prije 5. aprila, Suada Dilberović i Olga Sučić postale su simbol stradanja u voljenom gradu.
Ubili su ih SDS-ovi ekstremisti, oni koji su u ime ranije proglašene tzv. Srpske Republike BiH okrenuli cijevi prema Bosni i Hercegovini, potpomognuti bivšom JNA, u već započetoj agresiji iz Beograda.
Kap moje krvi poteče i Bosna ne presuši, ispisano je na mostu Vrbanja, gdje su ove heroine stradale.
“Ja sam majka dvoje djece i branit ću ovaj grad”, kazala je 34-godišnja Olga Sučić neposredno prije tragičnih hitaca.
“Zar je ovo Sarajevo”, pitala je u smrtnom hropcu Suada Dilberović.
Zauvijek ćemo pamtiti njihove žrtve!
Sarajevo se sjeća i Milomira Vučijaka, starijeg gospodina iz ulice Obale 27. jula (danas Aleja lipa), koji je tog dana, jednog od najtežih u dugoj historiji Sarajeva, također, stradao. Na čika Mišu, kako su ga zvala djeca tog dijela grada, pucali snajperisti koji su bili pozicionirani u objektu naspram benzinske pumpe kod Vrbanja mosta.
Bio je to pucanj u Bosnu i Hercegovinu svih njezinih građana..
Specijalci pod vodstvom Milenka Karišika, a po naredbi zamjenika ministra unutrašnjih poslova Karadžićeve paradržave Momčila Mandića, isti dan napadaju i Centar za obuku kadrova MUP-a RBiH, odnosno Školu unutrašnjih poslova (danas Policijska akademija FMUP-a) na Vracama. Školu brane profesori i dio učenika pod vodstvom nedavno preminulog direktora Huseina Balića.
Oni koji napadnu policiju, napali su državu, davno je kazano.
Dileme nije bilo. Bio je to tragičan uvod u 1.425 danas opsade Sarajeva. Za to vrijeme ubijena je 11.541 osoba u gradu, među kojima i 1.600 djece, a više od 50.000 civila je bilo lakše ili teže ranjeno.
Procjenjuje se da je oko 500.000 projektila ispaljeno na grad za vrijeme opsade, dok je zabilježeno da je 22. jula 1993. godine na grad ispaljeno rekordnih 3.777 projektila. Na grad je dnevno u prosjeku ispaljivano 329 granata.
Razvuci im pamet
Da bi im se, kako će reći, osuđeni ratni zločinac Ratko Mladić, zapovjednik srpskih snaga, “razvukla pamet”.
No, branioci su bili odlučni da čuvaju nepokoreni grad.
Dragan Vikić, heroj odbrane Sarajeva, kojem se danas sudi, dok optužnice za opsadu grada čekaju, o stravičnom će početku opsade u godinama poslije rata reći:
“Taj 5. april ću pamtiti dok sam živ! Jednostavno, neke se slike ne mogu izbrisati iz sjećanja, a jedna od njih je i napad na školu na Vracama kada je sve i počelo. Dobro se sjećam, bio je sunčan dan, drugi dan Bajrama. Slike ljudi ispred Skupštine na Marijin-Dvoru se ne zaboravljaju.
Ne želimo rat, hoćemo da živimo u slozi, poruka je na hiljade građana Sarajeva koji su se okupili tog dana. Svi smo tu, ne damo Bosnu i Hercegovinu, čuje se sa svih strana. Dobro se sjećam i govora za Yutel, poruke da se ovo zlo koje se krenulo mora zaustaviti. Tog 5. aprila je jednostavno ljudima “iscurio fitilj”. Tog dana smo svi rekli uglas: “Ne želimo rat, ne damo Bosnu!“.
Međutim, već je bilo kasno. Prve žrtve već su pale… Sjećam se onog stampeda na Vrbanja mostu, rafala s Vraca, pucnjave s okolnih zgrada na Marijin-Dvoru… Nažalost, tada su mučki ubijene Olga Sučić i Suada Dilberović.
Krv je bila prolivena, agresor je poslao jasnu poruku šta nam se sprema. Sjećam se aviona JNA koji su letjeli iznad naših glava svega na stotinjak metara iznad Sarajeva. Strašili su ljude, probijali zvučni zid. To je bio znak da više ništa neće biti kao prije. Srpski nacionalisti su imali jasan cilj, a to je stvaranje velike Srbije. Morali smo se boriti”…
(…) Toga dana sam vidio u očima ljudi da Sarajevo neće pasti, da ćemo zaustaviti tu snažnu mašineriju, iako goli i bosi. I tako je bilo. Sarajevo se u prvi mah odbranilo, jer da je palo, ko zna šta bi sa nama bilo. Bosna i Hercegovina više ne bi ni postojala”…
Šta je priznao Karadžić
Kolika je odlučnost u odbrani krasila građane Sarajeva i branioce BiH svjedočio je i sam ratni zločinac Radovan Karadžić.
“…Neprijatelј je mnogo bolјe naoružan, utreniran, raznovrsno ratuje i izdržlјiv strašno, nikada Srbi ne bi izdržali ono što muslimani izdržavaju u Sarajevu ili Mostaru npr. Mi bi digli ruke i rekli daj samo šta”, kazat će zočinac u januaru 1994. godine obraćajući se skupštini u vezi rasprave o platformi za pregovore u okviru Ženevske konferencije.
Oružana opsada Sarajeva grada od strane srpskog agresora koja je počela na današnji dan – završila se tek 29. februara 1996. godine.
Od 2019. godine, 5. april se, odlukom Gradskog vijeća Sarajeva, i zvanično obilježava kao Dan početka opsade Sarajeva.
Topovi su utihnuli, ali ne i agresija na Bosnu i Hercegovinu.
Zato i danas, kada smo suočeni s novim strahovima i žrtvama, ostaje jedna velika istina:
Sarajevo će biti – sve drugo će proći…
*tekst je arhivski, a autor Faruk Vele
