Tu, oko nas, možda prva vrata do nas, ili možda u kući preko puta, u stanu iznad ili ispod žive i bore se onkološki pacijenti. Oni koji su ostavljeni od svakoga, oni koji su prepušteni samo sebi i najbližim članovima porodice, oni koji su zbog bolesti primorani ući u labirint zdravstvenog sistema opasanog zidovima, zaključanim vratima, provalijama, rupama bez dna, korovom i trnjem. Sistem u kojem se za sve nađu način, procedura i mogućnost osim za onkološkog pacijenta. Između onkološkog nalaza i smrtnog lista u Federaciji BiH je mala razlika. Onoga trenutka kada dobijete karcinom, ostajete u ringu sami naspram zavoda, ministarstava, javnih nabavki, procedura, pravila, pravilnika, zakona, države – koja to nije! Bar za svoje ljude.
Čitajte kolumne Eldine Zolj-Balenović:
Za one koji je vode jeste. Za njih i njihove svega ima i sve može. Sve i svi su, izgleda, protiv čovjeka – onog običnog i bolesnog čovjeka. I svakoga dana srce stane, zaledi se zbog bešćutnosti sistema. Ovih dana, jedna u moru mladih žena, majka dvoje djece, supruga i kćerka bije lavovsku bitku. Onkolog je učinio sve što je mogao, propisao terapiju koja daje rezultate, terapiju koja nije rijetka i teška za naći, ali je nedostižna. Svaki 21 dan se ta terapija prima i košta 12.500 KM. Suprug radi na dnevnicu, mlada žena je radila u granapu. Školuju i hrane dvoje zlatne djece. Nemaju ušteđevine jer su živjeli od plate do plate, kao i većina običnih Bosanaca i Hercegovaca. Mlada žena je uzela nalaz i pomislila, uz sve ovako loše, šok od teške dijagnoze, bar je sreća pa sam zaposlena, dugo radim i imam uplaćeno zdravstveno osiguranje. I onda kao bumerang, duše jedne porodice razori vijest da ona nema pravo na lijek, nema pravo na život, nema pravo na priliku i šansu.
Liječenje onkoloških bolesti je u nadležnosti Federalnog ministarstva zdravstva. Federalno ministarstvo zdravstva je odlučilo da taj lijek nema indikacije kod karcinoma dojke, nego kod nekih drugih karcinoma i mlada žena ne može ni na listu čekanja. Isto ministarstvo neće ni refundirati sredstva koja bi možda skupili za jednu terapiju, jer opet se vraćamo na prethodnu rečenicu, taj lijek nema indikacije za karcinom dojke. Zamislite, neke liste indikacija i liste čekanja su ispred života! Zakon je ispred života. Komisija je ispred života. Pravilnik je ispred života. Politika je ispred života. Političari su ispred života. U zdravstvenom sistemu u kojem se vrte vrtoglavo velike cifre, u koji se slijevaju milioni naših sredstava nema mjesta za teško bolesne. Samo 2022. godine, u deset kantonalnih i jedan federalni zavod slile su se 1,82 milijarde! A nema mjesta za jednu majku, nema mjesta za jednu kćerku, nečijeg oca, brata, supruga…
Onda iščitavate sve što se odnosi na vas i vidite da je sve toliko zakomplikovano da biste najradije spustili ruke niz sebe, legli u krevet, pokrili se preko glave da ništa i nikoga ne čujete i ne vidite i čekali ili ozdravljenje ili kraj. Međutim, iako između onkološkog nalaza i smrtnog lista nema razlike, o itekako je ima između bolesti i smrti. Zaboravljaju oni koji odlučuju da ono što vas ne ubije, ustvari vas ojača. Snaga da se borite za prava i mjesto u sistemu se nijednom riječju ne može opisati. Jer, vi nemate više šta izgubiti, vi se svakoga časa gledate u oči sa smrću, prati vas, vreba, steže, podapinje, zapliće. Vi se otimate, bježite, pravite iskorake, sakrijete se, sklonite, ne dišete glasno da vas ne čuje, utišate srce, dušu, misli skrenete da se ni one ne sudaraju. Promijenite život, preokrenete ga naglavačke, pa kako onda da se pomirite sa praznim, tupim objašnjenjima kako neki zakon i pravilnik vas ne prepoznaje i nečinjenjem ničega da čovjek i život budu prepoznati u sistemu?
Kada shvatite da je sve protiv vas, počinje borba Davida protiv Golijata. Tu borbu biju onkološki pacijenti nekoliko godina. Sigurno će ona trajati još neko vrijeme. Ali, njena dužina sigurno neće utjecati na ishod. Pravda i pravo će morati pobijediti kad-tad!
