Moj poznanik taksista Ismir prije nekoliko dana pitao me: Kakva je to naša, bosanska puška iz Goražda? Da pita, ponukao ga je državni ministar obrane Zukan Helez, koji je u posjeti Tvornici Igman u Konjicu izjavio da je ta kompanija proizvela prvu domaću pušku, što je ubrzo demantirano. Još 2017. saznalo se da je kompanija AC Unity iz Vitkovića kod Goražda proizvela prvu domaću pušku AC Alfa SMG u više različitih modela, a iste godine je objavljeno i da je ova puška uspješno prošla sva testiranja u Norveškoj i zvanično dobila NATO-ov kod. Riječ je o poluautomatskoj sportskoj pušci za streljaštvo, kalibra 9 mm, uz koju su dva okvira, a kompatibilna je za postavljanje dodatne opreme kao što su prednji rukohvat, baterijske lampe i druga oprema. Puška se izvozi u mnoge države, a pored nje kompanija AC Unity, čiji je vlasnik Redžo Bekto, nedavno je na svjetskom sajmu vojne industrije Eurosatory u Parizu predstavila i pištolj bekto 22-LR s dvorednim okvirom kapaciteta 20 metaka kalibra 22 mm. Ovaj subkompaktni pištolj za samoobranu i trening, iako malokalibarski, posjeduje sve osobine modernog pištolja, uključujući ručnu sigurnost.
Kako je uopće moglo doći do toga da se javnosti iz Igmana pošalje pogrešan podatak? Prvo zbog toga što Ministarstvo obrane BiH nema ingerencije prema vojnoj industriji koja je u nadležnosti entiteta i entitetskih ministarstava, tako da ministar Helez nema potpune informacije iz ove oblasti. Drugo, puška koju je ministar proglasio za prvu bosansku počela se proizvoditi prije nekoliko godina u Bratstvu iz Novog Travnika, ali je aktivnosti usporila pandemija koronavirusa, pa je odlučeno da projekat preuzme Igman, čiji proizvodni program sadrži vojnu i lovačku municiju različitih kalibara (5,56 mm, 7,62 mm, 9 mm, 12,7 mm). Konjička tvornica nastavit će rad na usavršavanju puške kako bi krenula s njenom masovnom proizvodnjom. U okviru ove puške je 30 metaka, a iz nje se mogu uspješno gađati ciljevi na udaljenosti od 250 metara. Dakle, puška iz Igmana potpuno je drugačija od one iz Vitkovića, budući da je to jurišna vojnička puška iz klase kalašnjikov, kalibra 7,62 mm koji se godinama proizvodi u zavodima Crvena zastava u Kragujevcu. Osim pješadijskog oružja i municije, vojna industrija u Federaciji BiH ima i raznovrstan program za artiljeriju, pa se tako u novotravničkom Bratstvu proizvodi samohodna haubica kalibra 155 mm dometa 40 km, u Pretisu iz Vogošće granate za ove haubice i druge topove, a u Binasu iz Bugojna upaljači za topničku i minobacačku municiju. Prema nekim izvorima, u FBiH se trenutno razvijaju četiri vrste dronova, od toga su tri vrste kamikaze i izviđački, a jedna vrsta je bombarder-izviđač.
Ekspert za vojne tehnologije prof. dr. Berko Zečević tvrdi da se na federalnoj razini treba formirati petogodišnja ili 10-godišnja strategija razvoja za svaku kompaniju iz oblasti vojne industrije, a u njenom okviru potrebno je uspostaviti odjeljenje za balistiku. Zatim dodaje: “Tu bi manja grupa stvarnih stručnjaka radila na problemima aerodinamike, spoljne i unutrašnje balistike, terminalne balistike i izradi tablica gađanja. Ta grupa treba da sačuva stečena znanja i softvere iz vojne balistike i da ih dalje unapređuje i stavlja na raspolaganje stručnjacima iz postojećih i novih vojnih fabrika. Nažalost, svi napori u tom pravcu su propali. UNIS je početkom 80-ih godina prošlog stoljeća formirao Institut s ciljem da razvoj vojnih proizvoda bude pod njegovom kontrolom. Nažalost, Institut je formiran, vojne fabrike su uložile ogromna sredstva, ali određene političke strukture su najveći dio tih sredstava usmjerile u neke druge tehnološke oblasti.”
Današnja vojna industrija u Federaciji BiH, premda se stalno razvija, proizvodi možda tek deset odsto od onoga što je proizvodila u vrijeme bivše države. Koliko je ta industrija tada bila jaka, svjedoči i podatak da su neke ovdašnje tvornice bile glavni kooperanti u proizvodnji prvog jugoslovenskog tenka M 84, čijoj sam promociji 1984. godine, kao novinar Oslobođenja, bio nazočan na poligonu Manjača. Taj tenk je razvijen na osnovu T-72, čiju je licencu SFRJ otkupila od Sovjetskog saveza, a njegov motor je napravljen u Famosu iz Hrasnice, top u Bratstvu Novi Travnik, optika u Zraku Sarajevo, granate u Pretisu Vogošća i elektronika u “Rudi Čajavcu” iz Banje Luke. Od ovih kooperanata od 1992. godine Famos i “Čajavec” više ne postoje, a proizvodnja tenka M 84 trajala je od 1984. do 1991. i napravljeno ih je 650. Nove tipove tenkova sada prave u Srbiji i Hrvatskoj, bez kooperanata iz BiH, a naša se vojna industrija u međuvremenu specijalizirala za druge vrste oružja i municije.
