Utrka za čak 720 mjesta u Europskom parlamentu započinje sutra, a trajat će tri dana, što bi trebalo biti dovoljno da oko 370 milijuna glasača izabere novi saziv tog glomaznog ali prestižnog europskog tijela. Dok budući europarlamentarci (ne)vješto agitiraju kod vlastitog biračkog tijela nudeći politička brda i doline, motivirani su, makar dijelom, stimulativnim primanjima koja se kreću od oko 8.000 mjesečnih eura koja su praćena i dodatnim dnevnicama – koje se uredno obračunavaju, te administrativnim i drugim troškovima. Zlobnici će reći da je briselska kasta euroaparatčika, poznata po inertnosti, spletkarenju, a i dosadi, debelo preplaćena, dok oni sami vole isticati kako se radi o odgovornim funkcijama koje moraju biti adekvatno kompenzirane. Skromni kakvi jesu, često ističu da je rad na zajedničkom dobru, aktualnim EU i drugim globalnim izazovima istovremeno njihovo herojsko davanje demokraciji kao takvoj i nesebična žrtva napretku čitave naše civilizacije s posebnim osvrtom na njihove vlastite države čije interese navodno zagovaraju. Javnost ih većinom percipira kao anonimuse, što nije daleko od istine, jer, imajući na umu velik broj parlamentaraca, i najboljim poznavateljima briselskih prilika oni ostaju poprilično nepoznati i bezimeni.
Čitajte kolumne Pavla Mijovića:
Današnji Europski parlament plod je institucionalne evolucije koja je započela sa Zajedničkom skupštinom zemalja koje su tada činile zemlje Europske zajednice za ugljen i čelik – posve je razumljivo da zemlje koje se vežu u saveze trebaju zajednička tijela – a kasnih pedesetih godina ista prerasta u Europsku parlamentarnu skupštinu sa 142 predstavnika iz zemalja članica. Europski parlament današnje ime dobiva 1962. i postaje jedini višejezični, direktno izabrani i transnacionalni parlament na svijetu, što se – kao ideja – činilo kao nova razina parlamentarizma.
Iako se radi o parlamentarnom tijelu koje nadilazi nacionalne granice te je sazdano od parlamentaraca iz 27 država koji koriste 24 jezika, njegovo djelovanje je često obilježeno tipičnim političkim boljkama poput korupcije i kreativnog lopovluka, beskompromisnog interesa, kombinacija agresivne i besmislene retorike, te birokratiziranim radom na aktivnostima koje su same sebi svrha. No, kada bolje razmislimo, mnogi EU-parlamentarci su samo odraz navika, težnji i aspiracija vlastitog biračkog tijela, čije apetite zadovoljavaju na javnoj i prestižnoj parlamentarnoj pozornici. Tako je svojedobno Poljak Janusz Korwin-Mikke, lider Kongresa Nove desnice, tvrdio kako Hitlerov cilj nije bio ubiti milijune i milijune Židova, te sam nije bio svjestan što se događa u koncentracijskim logorima – govorio je opskurni parlamentarac – a preživjeli su kasnije od samog holokausta napravili “industriju”. Dakle, i relativiziranje holokausta našlo je svoje mjesto u prestižnom Parlamentu. No, Poljak nije jedini: i Francuz Bruno Gollnisch – poznatiji kao zamjenik Jean-Marie le Pena – nekadašnji lider političke grupe u parlamentu naziva Identitet, tradicija i suverenost, dovodio je u pitanje broj žrtava holokausta, za što je kasnije i kažnjen. Unuka Benita Mussolinija, Alessandra, osebujni talijanski celebrity, Playboyeva zečica i aspirant za pjevačku karijeru je za vrijeme svog boravka u Europskom parlamentu gorljivo branila talijanske interese te žučno napadala odnarođene briselske elite.
Kako je broj parlamentaraca rastao, tako se i broj političkih osobenjaka umnažao: u klubove zastupnika okupljale su se plejade elitističkih pučana, socijalista-tehnokrata, suvremenih digitalaca, militantnih zelenih, zatim europskih konzervativaca koji su istovremeno i reformisti – sami su smislili takav naziv. Uz ovih pet klubova čiji smo politički opus malkice ironizirali, grupe u Europskom parlamentu su također okupljene oko ideje Identiteta i demokracije – protiv su migranata i vole nacionalni ponos – i Kluba zastupnika Ljevice, koji, makar deklarativno, zagovara feminizam, solidarnost, jednakost i održivost.
Europski parlament je zadnjih godina postao rasadnik i pozornica za ekstremnije stavove, ne isključivo političkog reda, već i one osnovnog racionalnog reda: teoretičari urote na višejezičnoj pozornici često objašnjavaju širim masama kako nam tajne sile, lobisti i još poneki maligni akter oblikuju svijet; antivakseri napadaju zdravstvene organizacije dok ih obožavatelji farmakoindustrije brane, a pronađe se i poneki zastupnik ravnozemljaških stavova; oni čija se hrabrost mjeri u promilima najjači su zastupnici militarizacije i sekuritizacije čitave EU kako bi se s budućom prijetnjom i možebitnom apokalipsom suočili na vrijeme, ali ne direktno i osobno, već na izvoru same prijetnje i preko posrednika. Bizarnih likova i stavova dakle nije lišen niti Europski parlament, a ako je to privilegirana pozornica europske visoke politike, onda nam ta politička normalnost svjedoči kako su provincijalizam, malograđanština i antiracionalni stav postali bitan dio te iste politike. Upravo su to teme od interesa prosječnog Europljanina, koji na bazi vlastitih preferencija bira adekvatne predstavnike vlastitih stavova. U tragovima se u aktualnim izbornim kampanjama nađu i poneke sofisticiranije teme koje izgleda da ne izazivaju pretjerani odjek kod birača, a vezane su za europsku solidarnost i budući razvoj demokracije, integralni razvoj društva, koncilijantan pristup međunarodnim fenomenima, unaprjeđivanje obrazovanja, smanjivanje društvenih nejednakosti i ostalih tema na tom fonu, no, one su, po svemu sudeći, ipak od mnogo manjeg javnog interesa.
