Istraživačko novinarstvo na suvremeni način Prerada ribe i morskih plodova čini se jedna od onih pomalo dosadnih i suhoparnih tema kojima javnost, posve razumljivo, ne pridaje preveliku pažnju. Publika većinom uživa u spektakularnim temama visokog emocionalnog naboja i dinamizma a, istini za volju, prerada ribe, konzerve, filetiranje i tehnička prerada se gotovo nikako ne uklapaju u to. Povezati masovnu preradu ribe u kojoj sudjeluju sjevernokorejski radnici, potpuno obespravljeni i gotovo pod robovlasničkom prisilom, s međunarodnim sankcijama i trgovinskim ratovima Amerike i Kine na faktografski način, potpuno razumljiv i mlađoj populaciji, mogu samo talentirani i angažirani istraživački novinari.
Iako danas mnogi nesmetano uživaju u glomaznim teorijama urote, besmislenim konfabulacijama i strahom od sveopće apokalipse, istraživačko novinarstvo koje provodi nevladina organizacija The Outlaw Ocean Project, pod vodstvom direktora i osnivača Iana Urbina, pokazuje kako prave priče započinju od jednostavnih, svakodnevnih stvari, poput naših hranidbenih navika ili jednostavno – tanjura. Prije nego je osnovao nevladinu organizaciju koja donosi vrhunske istraživačke serijale o ljudskim pravima, okolišu, migrantima, modernom ropstvu i ostalim oblicima prisilnog rada, Urbina je radio kao reporter prestižnog The New York Timesa, a ako je suditi po nagradama koje je dobio – Pulitzer, George Polk i nagrada Emmy – radi se o rijetko kvalitetnom autoru. Njegova knjiga “Odmetnički ocean. Zločin i opstanak na posljednjoj neukroćenoj granici” brzo će, nakon objavljivanja 2019. godine, postati bestseller. Oceani pokrivaju najveći dio našega planeta kojim je gotovo nemoguće ovladati, makar u smislu efektivne kontrole nekih od snaga reda ili međunarodne zajednice. To znači da će se brojni negativni fenomeni, od ilegalnog šverca migranata i krijumčarenja ljudi, eksploatiranja prirode i uništavanja resursa događati upravo tamo, na morskim pučinama, daleko od očiju javnosti. Za većinu tih negativnih fenomena nikada nitko ne odgovara pa će Urbina dobro zaključiti kako su upravo morska prostranstva “mjesta na kojima su se najgori instinkti ljudskog roda održali i procvjetali”. Mislio je na krijumčare ljudi, kapetane brodova koji operiraju po sivim zonama, a zatim na patološku eksploataciju prirodnih resursa i geopolitičke borbe negdje na morskom horizontu.
Čitajte kolumne Pavla Mijovića:
Dok većina ljudi more veže za ugodne epizode poput bezbrižnog odmora, morske plodove za kvalitetne namirnice koje nutricionisti preporučuju, Urbina se fokusira na drugu stranu medalje: njega zanima prisilni rad, gotovo izjednačen sa suvremenim ropstvom u kojemu sankcionirani sjevernokorejski radnici danonoćno rade u kineskim tvornicama, istovremeno financirajući režim iz Pjongjanga i osiguravajući morske plodove za zapadno tržište. Dakle, priča zapravo kreće iz naših tanjura, koji, kako i nutricionisti savjetuju, trebaju što češće biti ispunjeni ribljim delicijama.
Sjevernokorejski radnici pod sankcijama Mjesto radnje posljednjeg istraživačkog serijala Iana Urbina i suradnika je Donggang Jinhui Foodstuff, postrojenje za preradu ribe i morskih plodova, locirano u neposrednoj blizini granice Sjeverne Koreje, tog, po mišljenju mnogih, najizoliranijeg režima na svijetu. Kada je Pjongjang 2017. izvršio testiranje svog nuklearnog i balističkog oružja, pokazujući time, simbolički, zube liberalnom i otvorenom svijetu, kao nagradu je dobio proširenje sankcija i zabranu kompanijama da koriste usluge sjevernokorejskih radnika. Smatralo se kako se radi većinom o prisilnom radu radnika iz te izolirane zemlje koji je umnogome sličan nekim od oblika suvremenog robovlasništva, ali glavna svrha proširenih sankcija bila je prekinuti dotok svježeg kapitala režimu u Pjongjangu. Inodoznake su oduvijek bile jedan od glavnih pokretača ekonomije slabo razvijenih i izoliranih društava, a u sjevernokorejskoj varijanti većina zarade njihovih radnika ostaje pod kontrolom režima koji ne preferira toliko ulaganje u vlastite građane koliko u svoj balistički program, vrhunac njihovog nacionalnog ponosa i sigurnosti. Sjevernokorejci su vrlo talentirani IT stručnjaci, a lukavi manevar njihove vlade svojedobno omogućio je odlazak njihovih eksperata van, ponajviše u Kinu i Rusiju, odakle su kao freelanceri surađivali s američkim kompanijama, a zarada je, pogađate, slana njihovoj centrali kako bi mogli dodatno ojačati svoj nuklearni i balistički program.
Sličnu sudbinu, ali u mnogo okrutnijoj varijanti su doživjeli i sjevernokorejski radnici, većinom žene, koji su završili u velikom postrojenju za preradu morskih plodova u već spomenutoj kineskoj tvornici – iako službeni Peking to nije potvrdio jer bi tako potvrdio kršenje sankcija – s mjesečnom plaćom od oko 270$. Potpisuju ugovor na dvije ili tri godine, dnevno rade do šesnaest sati, a od ugovorene plaće – kada se namiri režim u Pjongjangu i poslodavci koji radnicima urednu fakturiraju smještaj i ostale troškove – radnicima ostaje 27$ mjesečno, jedna desetina od ugovorene plaće. U sklopu neprivlačnog poslovnog angažmana njihov život unutar postrojenja tvornice se nadzire u orvelovskoj maniri, žene su izložene spolnom uznemiravanju i sličnim degutantnim ponašanjima.
Iz takvih i sličnih postrojenja, zaključak istraživačkog tima Iana Urbina pokazuje, morski produkti se šalju u razvijene zemlje, gdje završavaju na trpezama poznatih lanaca restorana – pionira globalizacije, neki završavaju u američkim školama, a poneki zaluta čak i do američkog Kongresa. I time je hranidbeni lanac međunarodne politike zatvoren.
