Uz Denisa Bećirovića, predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, i Željka Komšića, člana Predsjedništva, koji su govorili o važnosti donošenja rezolucije o 11. julu kao međunarodnom danu sjećanja i obilježavanja genocida u Srebrenici, počinjenog 1995. godine, ambasadorima Ujedinjenih naroda obratio se danas i Azir Osmanović, koji je kao trinaestogodišnjak preživio genocid u Srebrenici i oko nje od jula do oktobra 1995. godine.
Kazao je kako je cijeli svoj odrasli život posvetio prikupljanju dokaza o životu i nestanku njegove zajednice, Bošnjaka muslimana u sjeveroistočnoj Bosni.
Ispričao je kako je 25. marta 1993, kao jedanaestogodišnjak, sa porodicom bio prisiljen napustiti selo u kojem su živjeli kao rezultat “etničkog čišćenja”, odnosno sistemskog protjerivanja i uništavanja od tadašnje Vojske Jugoslavije i Vojske Republike Srpske.
Napadi i ubistva
“Kao dijete svjedočio sam smrti posvuda oko sebe. Početkom aprila 1993. godine ubijeni su moj petnaestogodišnji bratić Fikret i moja sedamnaestogodišnja sestrična Edina. Bili su samo djeca. Napadi na Srebrenicu su postajali sve jači, a strah od smrti među nama sve jači”, rekao je Osmanović koji danas, uprkos svemu što je preživio, sa suprugom i troje djece živi u Srebrenici i posljednjih 15 godina radio je kao istraživač, kustos i voditelj muzejsko-arhivskog tima u Memorijalnom centru Srebrenica.
U detaljnom i potresnom obraćanju opisao je svoj i život svoje porodice u Srebrenici u ratnim danima.
“Nakon što je Srebrenica pala u ruke vojske Ratka Mladića, razišao sam se s ocem i starijim bratom koji je tada imao 16 godina. Oni su išli kroz šumu nadajući se da će doći do slobodne teritorije, a ja sam sa majkom i još dvoje braće i sestara otišao u bazu UN-a u Potočarima. Poput više od 20.000 druge djece, žena i starijih ljudi, molio sam se da moja obitelj i ja budemo primljeni u bazu i tako, vjerovao sam, spašeni. U mom slučaju ta mi se želja nije ispunila”, kazao je, prisjetivši se scena odvođenja mnogih dječaka i muškaraca od strane vojske kojom je komandovao Ratko Mladić.
“Mog bratića Dahmu, koji je bio samo dvije godine stariji od mene, odveli su zajedno sa mojim djedom Abdulahom. Još uvijek se sjetim Dahma svaki put kad uđem u bivšu bazu UN-a. U genocidu je ubijen, kao i njegova četiri brata (Amil, Nazif, Avdija i Hazim), otac Ćamil i amidža Bajro, koji je bio mentalno poremećen. Svaki muški član obitelji Suljić je ubijen. I mnoge su obitelji, naime, upoznale istu vjeru. U sedmicama i mjesecima nakon genocida, tijela ubijenih su razasuta i pokopana po cijeloj regiji korištenjem teških mašina”, kazao je Osmanović dodavši kako su masovne grobnice dodatno oskrnavljene, posmrtni ostaci mnogih otkriveni u tri ili više masovnih grobnica.
Azirov stariji brat je sahranjen prije dvije i po godine u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica, sahranjena je samo njegova lobanja, dodao je Azir, jer je to sve što su uspjeli pronaći. Njegov mlađi brat Alaga, tri i pol godine nakon genocida od posljedica preživljene traume, u 11. godini života, izvršio je samoubistvo. Otac Aziz se nakon pada Srebrenice dva mjeseca skrivao u šumi prije nego što je stigao na teritoriju pod kontrolom međunarodno priznate RBiH, a 10 godina prije smrti, dijagnosticiran mu je posttraumatski stresni poremećaj kao posljedica genocida, i s njim se borio do kraja života.
Borba koja je daleko od kraja
“Ovo je sudbina preživjelih Srebreničana. Do danas živimo s traumom onoga što smo preživjeli, a s njom ćemo živjeti do kraja života. Danas, nakon gotovo tri desetljeća, stojim pred vama u sjedištu Ujedinjenih naroda, tražeći priznanje za sve što smo pretrpjeli i što nastavljamo podnositi. Naša borba je, nažalost, daleko od kraja. Svakodnevno smo izloženi neobuzdanom i nemilosrdnom poricanju genocida, istorijskom revizionizmu i prijetnji ponovnog nasilja. Međunarodno priznanje genocida u Srebrenici kao univerzalne tragedije pomoglo bi da se ova plima zaustavi jednom zauvijek i, kroz globalnu svijest, osiguralo da nijedna druga zajednica, bilo gdje u svijetu, ne podijeli našu sudbinu”, poručio je Osmanović pred ambasadorima UN-a.
Ukazao je na važnost očuvanja istine, dijeljenja priče preživjelih genocida, sjećanja na izgubljene živote.
“U ime preživjelih žrtava genocida, u ime svih koji rade u ime pravde i mira, na očuvanju istine – pozivam vas da usvojite ovu rezoluciju. Hiljade nevinih života izgubljenih tokom genocida u Srebrenici nikada se ne mogu nadoknaditi, a rane onih koje su ostavili za sobom nikada se ne mogu u potpunosti zaliječiti… Vi, kao države članice UN-a, imate priliku stati na kraj negiranju genocida i zaustaviti veličanje nasilja. Proglašavanjem 11. jula međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici 1995. godine potvrđujete sudski utvrđene činjenice genocida u Srebrenici i stajete na stranu istine i pravde“, poručio je Osmanović.
Nacrt rezolucije naći će se pred Generalnom skupštinom Ujedinjenih naroda 2. maja.
Azir Osmanovic, koji je kao djecak prezivio genocid u kojem je ubijeno nekoliko clanova njegove obitelji, svjedoci u zgradi UN-a. Ubijen mu je stariji brat, a mladji je kasnije pocinio samoubojstvo zbog trauma. Imao je 11 godina. pic.twitter.com/Fb9JaBnyI2
— Ivo Puljic (@ipuljic57) April 19, 2024
