Tekstom objavljenim u Oslobođenju 1. aprila ove godine advokat Goran Bubić trivijalnim i uvredljivim rječnikom iznosi da “dopingujem sopstveni ego” i da pokušavam “zavoditi javnost” mojim pisanjem o tome da pitanje statusa OHR-a nije faktičko, već pravno pitanje zbog kojeg se ni u jednom sudskom postupku, pa ni u aktulenom krivičnom postupku koji se vodi protiv Milorada Dodika u Sudu Bosne i Hercegovine, ne izvode dokazi vještačenjem niti svjedočenjem tzv. svjedoka eksperata, jer to svi naši procesni zakoni ne dozvoljavaju. Takođe mi poručuje i da se isključim od pisanja o toj temi (kakve li prijetnje), što neću učiniti, i to ne da bih time nekome napakostio nego zato što ne mogu dozvoliti da mi, a i svima nama, advokat Bubić svojom prodajom magle i cijeđenjem suve drenovine oduzme istinu o ovoj temi.
Čitajte kolumne Milana Blagojevića:
U pokušaju prodaje magle advokat Bubić ponavlja svoje dvije tvrdnje da: “Dejtonski sporazum nije javno objavljen u glasilu države i da zbog toga prije tumačenja treba dokazati njegovu sadržinu”, te “da je (ne)imenovanje Christiana Schmidta za visokog predstavnika i činjenično pitanje”. I za sve to bi Bubić da izvodi dokaze saslušanjem tzv. svjedoka eksperata.
Šta ja mislim o statusu gospodina Christiana Schmidta i ovlašćenjima OHR-a, veoma dobro zna kolega Bubić, kao i naša javnost, pa zato neću o tome pisati u ovom tekstu. Ali mi je simptomatično da u proteklih više od 20 godina nikada nigdje nisam pročitao niti sam čuo da se advokat Bubić ijednom riječju oglasio o OHR-u, njegovim ovlašćenjima niti o statusu gospodina Schmidta. Tek se sada probudio advokat Bubić, nakon što je dobio unosan posao branioca gospodina Dodika. Međutim, prije toga nikada ga nisam čuo da prozbori ijednu riječ o tome. Tako, recimo, ne čuh nikada advokata da je upozorio, pisanjem ili kazivanjem, da je kad je 5. 3. 1999. visoki predstavnik Carlos Westendorp smijenio Nikolu Poplašena, prvo trebalo utvrditi pomoću svjedoka eksperata sadržinu Dejtonskog sporazuma, prije nego što će o Poplašenovoj smjeni Milorad Dodik u to vrijeme izjaviti: “Pravo je visokog predstavnika da posegne za tom odlukom, koje je dobio po Dejtonskom sporazumu, u kojem je sadržana klauzula da je on iznad Ustava BiH i ustava entiteta.” U biografiji advokata Bubića, dostupnoj na internetu, piše da je 1998. bio zamjenik ministra pravde Republike Srpske, a da se u advokaturu vratio 1999. godine, ne precizirajući u kom mjesecu te godine se vratio advokatskom poslu. E sad, ako je to učinio poslije juna 1999. i ako je i do tada bio zamjenik ministra pravde, ne znam da li mu je poznat službeni akt tadašnjeg ministra pravde u Vladi Republike Srpske, čiji premijer je bio Milorad Dodik. Riječ je o aktu, broj 03/2-693-333/99 od 25. 6. 1999. godine, upućenom sudovima i kazneno-popravnim ustanovama u Republici Srpskoj, u kojem im je ministar pravde napisao: “Obavještavam vas da je visoki predstavnik međunarodne zajednice Carlos Westendorp nakon što je smijenio sa dužnosti predsjednika Republike, ovom Ministarstvu dostavio nalog kojim zabranjuje da odluke o pomilovanju osuđenih lica donosi i potpisuje gospodin Nikola Poplašen i gospodin Mirko Šarović. Prema tome, odluke o pomilovanju osuđenih lica koje Kabinet predsjednika Republike dostavlja nisu važeće i po njima se ne smije postupiti.” Sudeći po ovom citatu, očigledno je da ministar, a ni vi, Gorane, ako ste i u to vrijeme bili njegov zamjenik, nije nikoga, pa ni svjedoka eksperta, pitao za sadržaj Dejtonskog sporazuma niti da li visoki predstavnik može nametati svoju volju Bosni i Hercegovini kao državi članici UN-a. Ili, kada je Paddy Ashdown 6. 10. 2002. imenovao Sredoja Novića za direktora Agencije za informacije i zaštitu BiH, a zatim mu to ponovio i 7. 6. 2005. godine imenujući Sredoja za direktora tada već SIPABiH, i to na još četiri godine, da li su Sredoje i partijski mu šef pitali za sadržaj Dejtonskog sporazuma i ima li Paddy uopšte pravo na to. Nisu pitali, jer je Sredoje oba puta sve to objeručke prigrabio, pa je nedavno i na krilima takvih imenovanja napisao knjigu o sebi, kako je od derventskog Detlaka stigao sve do East Rivera.
U registrima ovdašnje pohlepe i neznanja ima još mnogo ovakvih primjera beščašća, u čemu su srpski “kadrovi” naročito prednjačili. Ali ne bih ih dalje navodio jer je za to malo i desetine novinskih kolumni. Umjesto toga, vratiću se u maglu advokata Bubića. U njoj me on poziva da radi pronalaženja teksta Dejtonskog sporazuma “ne tumaram po East Riveru” nego da se “vratim kući”. Bolan, Bubiću, bolan, pa niko normalan zbog toga ne treba da ide iz Banjaluke ni do Đelilovca podno Vlašića, a kamoli do East Rivera. Umjesto toga ima internet, i to ne ovi trange-frange sajtovi, već zvaničan sajt Organizacije UN-a. Tamo ćete, jednostavnim klikom na adresi https://www.peacemaker.un.org, pronaći elektronsku verziju originalnog teksta cijelog Dejtonskog sporazuma koji je, kako sam vam u mom ranijem tekstu već ukazao, UN-u 30. novembra 1995. godine zvanično dostavila Madeleine Albright, tadašnji stalni predstavnik SAD-a u UN-u.
Kaže advokat Bubić da ja kao “profesor ustavnog prava tvrdim da ustav države nije potrebno objaviti u službenom glasilu države”. Gorane, i ovim vašim riječima samo prodajete maglu. Već sam vam u mojoj ranijoj kolumni objasnio da Dejtonskim mirovnim sporazumom nije propisano da podliježe ratifikaciji, već je propisano da je stupio na snagu danom potpisivanja, to jest 14. 12. 1995. godine. Takođe sam vam, na primjerima brojnih drugih međunarodnih ugovora čiji član je BiH, objasnio da samo oni od tih ugovora koji podliježu ratifikaciji od strane države bivaju objavljeni u njenom službenom glasilu. Ovaj put bih samo dodao da je to i slovo važećeg Zakona o Službenom glasniku BiH. Pa tu vam, Gorane, u članu 5, jasno piše da se u Službenom glasniku BiH objavljuju zakoni, drugi propisi, opšti i drugi akti, te akti o ratifikaciji međunarodnih ugovora, sa tekstom tih ugovora koji se objavljuju u posebnom izdanju Službenog glasnika BiH, u Dodatku – Međunarodni ugovori. Ako imamo u vidu da je Ustav BiH dio Dejtonskog sporazuma kao međunarodnog ugovora, sve time postaje jasno. Hoću reći da nije, kako advokat Bubić prodaje maglu, profesor Blagojević rekao da ustav države nije potrebno objaviti u službenom glasilu države, već je to tako rekao državni parlament navedenim zakonom. Ali, nije to problem, jer se Dejtonski sporazum, a time i državni ustav kao Aneks 4 tog sporazuma, nalaze na sigurnom mjestu, na već pomenutom sajtu UN-a https://www.peacemaker.un.org.
Jednako tako ne treba advokat Bubić sa sve ekspertima da cijedi suvu drenovinu ni o statusu Christiana Schmidta. Naime, na zvaničnom sajtu Savjeta bezbjednosti UN-a, na adresi https://www.un.org/securitycouncil/content/resolutions, nalaze se, uredno hronološki složene, sve rezolucije koje je taj organ UN-a donio od 1946. godine do danas. Jednostavnim pregledom, bez ikakvog vještaka ili svjedoka eksperta, vrlo lako se može vidjeti, prostim čitanjem, da Savjet bezbjednosti nikada nije donio rezoluciju o imenovanju Christiana Schmidta. Takođe se na istom sajtu, na adresi https://www.securitycouncilreport.org.un, nalazi zvanično pismo upućeno (i primljeno) u Savjet bezbjednosti, koje je 24. 6. 2021. godine pod brojem S/2021/597 uputio tadašnji visoki predstavnik Valentin Inzko. U tom pismu na navedenoj internet-adresi piše da Inzko u svojstvu tadašnjeg visokog predstavnika obavještava Savjet bezbjednosti UN-a da je “Upravni odbor Savjeta za primjenu mira odlučio da imenuje bivšeg saveznog ministra Christiana Schmidta kao sljedećeg visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu”, te da je Upravni odbor PIC-a zatražio od Inzka da o tom imenovanju obavijesti Savjet bezbjednosti.
Sve u svemu, i do teksta Dejtonskog sporazuma, a time i do njegovog sadržaja, kao i do onoga što o Christianu Schmidtu postoji u UN-u, lako je doći i za to, bolan kolega Bubiću, ne treba izvoditi dokaze vještačenjem ili saslušanjem tzv. svjedoka eksperata. A kad se sve to pribavi, onda to sud sam, a ne putem vještaka ili eksperata, pročita i o sadržaju tih pravnih akata u presudi iznese svoje pravno tumačenje o ovim isključivo pravnim pitanjima, to jest da li ti akti, uključujući i Povelju UN-a, daju pravo visokom predstavniku da državi članici UN-a nameće zakone, odnosno da li je Christian Schmidt visoki predstavnik.
