Bilo bi prirodnije, znam, da ostanem pri temi rata protiv Gaze i Palestinaca, što mjesecima pratim na ovoj stranici. Pogotovo ovih dana, kada izraelska avijacija čas ubija i volontere koji donose pomoć djeci Gaze, čas pogađa iranski konzulat u Damasku. Ali me ovih dana nekoliko kolegica i kolega iz ovog istog Oslobođenja, kao i prijatelja, ponukalo da se pozabavim svojom zemljom, koja je otvaranjem pregovora o pristupu Evropskoj uniji doživjela, ako je suditi po političarima, jedan od svojih zvjezdanih trenutaka.
Prvo bih se pridružio britkoj Svetlani Cenić, koja za odluku EU kaže: “Poklonu se u zube ne gleda, je l’ te, ali nema mesta ni onoj euforiji videouradaka i izjava kao da smo članica, u najmanju ruku.” A Boško Jakšić nam poručuje iz Beograda: “Nije vreme za uspavanku na lovorikama kojima su lokalni lideri požurili da se okite.” Ubrzo nakon slavlja splasnule su nade da će pregovori uskoro početi.
Čitajte kolumne Hajrudina Somuna:
Drugo, veteran borbe za autonomiju i oslobođenje Kosova Azem Vlasi nam je putem radiosarajevo.ba očitao lekciju koju Bosna i Hercegovina nikako da savlada. Na Komisiji za politička pitanja i demokratiju Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope je ocijenjeno da Kosovo ispunjava uvjete za članstvo u ovoj organizaciji. Izvještaj o tome prihvaćen je sa 31 glas za, četiri su bila protiv, a jedan suzdržan. Četiri glasa protiv su bili “srpski glasovi” iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore. “Bilo mi je čudno”, piše Vlasi, “što je BiH glasala protiv, jer sam mislio da vanjsku politiku BiH vodi Elmedin Dino Konaković, ministar vanjskih poslova. No, ispade da je to Snježana Novaković-Bursać, inače Dodikov kadar, a da Dinu niko ništa ne pita. Ili pita, pa se i on složio da glasa BiH protiv Kosova?! I to, uz glasove iz Srbije. Moram reći da je mene kao prijatelja Bosne i njenih građana, onih kojima je to jedina domovina – ražalostilo”, još kaže Azem Vlasi, pa dodaje kako ga je to “sramno i tužno glasanje” podsjetilo na 1989, na vrijeme kada su se neki predstavnici Bošnjaka “ponizno priklanjali politici srpskih vlasti ne bi li ih udobrovoljili. Zauzvrat su dobili agresiju, zločine, logore, velika stradanja, sve do genocida”.
Bilo je, doduše, i glasanja u UN-u, EU i njihovim agencijama u kojima je BiH glasala onako kako se nije dopadalo Miloradu Dodiku, ali ovo koje je rastužilo Vlasija vraća me mnogo važnijem pitanju: gdje BiH više pripada, gledano geopolitički, tradicionalnom Zapadu ili novom Istoku predvođenom Rusijom Vladimira Putina? Zar nije američki predsjednik Joe Biden nedavno upozorio Evropu, posredno joj prepuštajući Balkan, kada je rekao: “Što ako Amerikanci prestanu pomagati Ukrajinu, pa je Rusija bude u stanju srušiti – što mislite da će se dogoditi, na primjer, s balkanskim državama…”
Je li, dakle, Bosna i Hercegovina svedena samo na Balkan na koji Putin nije samo bacio oko nego ima sljedbenika na vrhu vlasti u većini balkanskih zemalja i polovini BiH. A lider te polovine se igra vatrom koju potiče Putin, SAD i EU ga tetoše mlakim sankcijama, a drugi bosanskohercegovački političari mu nisu ni do koljena u makijavelizmu. Pa ispada da je on vojvoda cijele Bosne i Hercegovine i šireg Balkana. Na takva pitanja, koja traže mnogo širu analizu, nalazim jedan od odgovora bivšeg predsjednika Srpske demokratske stranke Mladena Bosića u podcastu Oslobođenja prošlog ponedjeljka. Evo šta kaže: “Čini mi se da, što se tiče međunarodnih pozicija, Milorad Dodik nikad nije bio jači. Evidentno je da na njegovoj strani nisu SAD, Velika Britanija, Njemačka… Ali jesu zemlje okruženja, tj. Srbija i Hrvatska. Čak se čini i da je Recep Tayyip Erdogan naklonjeniji Dodiku nego bošnjačkim političarima.” I Osmanlije su u svojim vilajetima birale najjače lokalne vođe da se na njih oslanjaju u vladanju imperijom – to pomislim kad se sjetim kako je bivši šef turske diplomatije Cavusoglu toplo dočekao Dodika u Istanbulu i pokazivao mu ljepote nekadašnje prijestonice carstva kojem je i Bosna pripadala.
Kome će Bosna i Hercegovina pripadati kad joj je danas polovina tamo, a druga teži onamo, ovisiće umnogome o tome kako će se cijeli svijet izvući iz haosa u koji ga guraju ukrajinski rat i druga krizna žarišta, poput Srednjeg istoka ili Tajvana s Dalekog istoka. A dobrim dijelom i o tempu i stepenu pregovaranja o članstvu BiH u EU i približavanju NATO-u. Ima pravo Boško Jakšić kad kaže kako “racionalno razmišljanje navodi na zaključak da je otvaranje pristupnih pregovora ipak više rezultat geopolitičkih okolnosti nego istinskih bh. reformi…” Razumijem i njegov obazrivi, a otvoreni pesimizam Svetlane Cenić kako taj put prema EU nije nimalo lagan, ali ima i ona velikog autoriteta filozofske analize postdejtonske Bosne i Hercegovine i kritičara njenih nacionalističkih elita. Naime, profesor Nerzuk Ćurak je nedavno na N1 takođe rekao da se iz “određenih centara odašilju ideje da je svaki razgovor s drugim izdaja”, ali da je “nemoguće bilo šta konstituirati bez razgovora”.
Koliko god trajali pregovori “među drugima” u zemlji i sa EU, kad joj jednom pristupi, biće jasno gdje pripada Bosna i Hercegovina.
