U Zagrebu je u devedesetoj godini preminuo pjesnik Danijel Dragojević. Odlazak ovog pjesnika za mnoge od nas, čini se, doživljen je kao odlazak nekoga ko je svojta i ko je blizak. I to svojta i blizak u jednoj tački susretanja sa nedvojbenom veličinom onoga što je bila snaga njegove riječi, koja je okupljala, malim podzemnim kanalima veza spajala sve one ljude koji još vjeruju da ljudska riječ izgovorena u haosu našeg postojanja jeste najtananija muzika bića. To nije bila tuga, to je bilo pomjeranje srca koje u ritmu njegovih stihova pjeva tužbalicu upućenu zvijezdama i moru. Odjednom se ta mala javnost privržena poeziji diljem nekadašnje Jugoslavije povezivala u njegovoj pjesmi kao u ogledalu sebstva, pred kojim se može ogledati sav smisao bivanja pjesnikom i bivanja čovjekom.
Čitajte kolumne Đorđa Krajišnika:
Malo je u našem jeziku, kada kažem naš jezik, mislim na cijeli četveroimeni štokavski jezik južnoslovenskih naroda, ikada bilo takvih književnih veličina, koje su svojim književnim darom, ali i ljudskom jednostavnošću ostavile za života tako veliki trag trepereći iznad svih onih zaljubljenika u poeziju kao misiju duha koja korespondira sa onostranim i vaseljenskim. Svako ko je, uvjeren sam, pročitao ijednu pjesmu Danijela Dragojevića, bio je dodirnut nečim imanentno toliko snažnim da je osjetio potpuno blaženstvo i smiraj. Kad god da sam u životu osjetio strah ili usamljenost, bilo kakvu vrstu mentalne potisnutosti, bilo je dovoljno samo da se sjetim njegove poezije, da nasumično otvorim bilo koju njegovu knjigu i pjesmu, te da se sve oko mene, kao nečim duboko svetačkim dodirnuto, razbistri, a svijetu i životu vrati ona snaga prvotnog smisla i utemeljenosti.
Iako je cijeli niz godina ostao daleko i izvan svih tokova književne baruštine – nije davao intervjue, nije tumačio svoju poeziju, jer ona sama za sebe govori glasnije od svakog objašnjenja, ograničavao je tiraže svojih knjiga na jako mali broj primjeraka – povučen i u samoizabranoj izolaciji odbijanja da bude i da učestvuje u njenim agresivnim tokovima, pjesnik Dragojević je svojom jedinstvenom pjesničkom magijom bio prisutan kao jedna autentična anđeoska energija, koja je natkriljivala svakoga ko je u poeziji osjetio utočište i sigurnu kuću pred opštom bukom ovog ludog svijeta. Dragojevića se, dojma sam, uvijek čitalo kao jednu iznimnu posebnost, koju je neka kosmička nepoznata ruka spustila među nas i njegova poezija i jeste ostala danas kao ta zlatna nit koja u vremenu koje ni po čemu nije naklonjeno pjesnicima i pisanju poezije ostavlja dojam da među nama jesu postojali oni koji su bili u stanju treperiti na frekvencijama koje sa ovim vremenom i prostorom imaju odnos kakav prevazilazi svako racionalno poimanje.
Jednostavno govoreći, u našem jeziku Danijel Dragojević je dar koji nam je dat da nas čuva i spasi. Njegova poezija je, ma koliko nekad bilo teško doći do njegovih knjiga, povezivala i činila nas malim dragojevićevskim zavjerenicima u lijepom. Čitajući Dragojevića, čovjek se svaki put iznova osjeti očišćen i pročišćen od svega lošeg, od svih naslaga težine egzistencije i bar na trenutak bude odveden u jedan prostor u kojem ništa od tih težina ne postoji i nije moguće. Knjige Danijela Dragojevića stoga jesu bile i ostale utočište, skriveni prostor u kojem se moglo udahnuti, sagledati i osjetiti sebe. Često sam povodom Dragojevića prijateljima, koji nisu poznavali njegov opus, govorio da je to pjesnik, rođen na otoku Korčula u Veloj Luci, kod kojeg kiša pada u gotovo svakoj pjesmi. I kod svakog drugog pjesnika bi ta kiša nervirala, pretvorila se u opšte mjesto, ali kod njega je ta kiša, zaista, iznova svaki put padala i svaki put je bilo kao da prvi put pada.
U to ime, kao posljednji pozdrav, navešću stihove iz njegove knjige “Kasno ljeto” koji govore više od svake moje riječi o tome šta zapravo Danijel Dragojević jeste svojom poezijom bio: “Od mene odlaze riječi, jedna po jedna. /Takva je to jesen. Pažljivo listam rječnik/i listajući pitam: Dobre moje, recite mi koja/će mi od vas biti posljednja? One koje inače/znaju mnogo, ne znaju to. Zaustavljam se,/sabirem, idem od jedne do druge, svaka je u/sebi i u meni sjajna i prostrana, svaka bi mi/mogla biti posljednja. A ipak, možda bi bilo/najbolje da se na toj svečanosti, na tom/velikom oproštaju, sve nađu? Ali netko nepoznat/neće da tako bude. On hoće da u jednoj riječi,/na jednom mjestu i u jednom času, čekam/svoje posljednje neznanje”.
