Kao što se i očekivalo, tužitelj Posebnog odjela za ratne zločine Tužiteljstva Bosne i Hercegovine podigao je optužnicu protiv šestorice starješina i vojnika Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske zbog njihovog sudjelovanja u zarobljavanju i prisilnom zatvaranju više od 800 bošnjačkih muškaraca i dječaka koji su likvidirani kod škole Grbavci u Orahovcu. To je još jedna u nizu optužnica zbog genocida nad Bošnjacima iz Srebrenice i njih bi moglo biti još. Krivica ovih optuženih dokazivat će se saslušanjem 141 svjedoka, nalazima i mišljenjima vještaka vojne i medicinske struke, kao i prilaganjem više od 500 materijalnih dokaza. Optužnica je podignuta zbog osnovane sumnje o izvršenju ratnog zločina, ali tome se protivi boračka organizacija Zvornika koja je organizirala proteste kroz grad. Naglasili su da je ovo procesuiranje “jedan od instrumenata kojima se 30 godina sistematično urušava RS”, što nije točno. Ratni zločin ne zastarijeva i činjenica da su prošle skoro tri decenije od izvršenja genocida ne umanjuje ničiju individualnu kaznenu odgovornost. Poslije ročišta u Sudu BiH, na kojem su šestorici optuženih izrečene mjere ograničenog kretanja, jedan od branitelja izjavio je da ih nije trebalo goniti, jer su oni “šesta kolona i da su nalogodavci i veliki broj izvršitelja već kažnjeni”. Kao da je bitno ko je bio u kojoj koloni VRS-a kad su istom mržnjom vođeni oni iz prve, druge ili šeste skupine ratnih zločinaca, a ishod je više od 8.000 ubijenih Srebreničana.
U pokušaju da se umanji krivica Zvorničke brigade VRS-a u tragičnim događajima nakon pada Srebrenice, u RS-u se često pominje tzv. humanost njenog zapovjednika, potpukovnika Vinka Pandurevića, koji je 16. srpnja 1995. zapovijedao otvaranje koridora u predjelu Baljkovice za nesmetani prolazak bošnjačkih muškaraca iz Srebrenice na područje pod kontrolom Armije BiH. Ovaj Pandurevićev potez Haški tribunal je uvažio kao olakšavajuću okolnost, pa je on, iako su pripadnici njegove brigade u velikom broju sudjelovali u ubijanju zatočenih Bošnjaka, dobio samo 13 godina zatvora. Međutim, Pandurević nije otvorio koridor zbog poštivanja Ženevske konvencije, nego da bi spriječio pad Zvornika budući da je 206. viteška zvornička brigada Armije BiH bila nadomak tom gradu. Njen zapovjednik, major Šemsudin Muminović uspostavio je kontakt s Pandurevićem i objasnio šta bi mu se moglo desiti ako ne omogući prolazak Srebreničana.
Doduše, Pandureviću je njegov nadređeni zapovjednik Drinskog korpusa VRS-a, general Radislav Krstić naložio da nipošto ne otvara koridor, nego da se konsoliduje, te pobije ili zarobi srebreničke Bošnjake, ali je on to smatrao nelogičnim s obzirom na stanje na ratištu. Naime, zbog sudjelovanja Zvorničke brigade u okupiranju Srebrenice 11. srpnja 1995. nedovoljno je bilo njenih pripadnika u Zvorniku i okolini, tako da je to bio povoljan momenat koji bi mogao pokrenuti Muminovićevu brigadu da izvrši prodor, okruži i razbije neprijatelja. Zbog toga Pandurević tada nije bio humanistički raspoložen i htio da po svaku cijenu spašava živote srebreničkih Bošnjaka, nego se ponio kao racionalan i lukav zapovjednik, koji je najprije vodio računa o životima svojih vojnika. Kad je dogovor s Muminovićem već ušao u fazu realizacije, Pandurević je javio Drinskom korpusu da je otvorio “mali koridor” da se izvuku nenaoružani Bošnjaci, a da se Zvornička brigada i dalje nastavlja boriti protiv onih iz kolone koji imaju oružje. Nije saopćio istinu, jer nije bilo nikakve borbe, a koridor u obruču kroz koji su prolazili i goloruki i naoružani Bošnjaci bio je širok nekoliko stotina metara. Iz Drinskog korpusa su ispitivali ovaj Pandurevićev postupak i utvrdili da nije prekršio zapovijed, da bi ga ubrzo unaprijedili u čin pukovnika, a kasnije je stigao i do generalskog čina.
Pakleni su bili dani srebreničke kolone do dolaska na koridor, o čemu je jedan od preživjelih Salih Mulalić, prije nekoliko godina, za jedan portal izjavio: “Kolona koja je krenula iz Srebrenice imala je oko 15.000 ljudi, a na slobodnu teritoriju je, po nekim procjenama, izašlo njih oko 4.000, ne više, što potvrđuje da smo od 11. do 15. jula 1995. bili izloženi velikoj pogibelji. Zahvaljujući majoru Muminoviću, tog 16. jula moglo se proći, a bez tog koridora ne znam da bi iko tada došao na područje pod kontrolom Armije BiH”.
