Postajemo hladni, distancirani, zlobni i ljubomorni. U stalnom smo osjećaju da nešto moramo da dostignemo – okrenuti smo prama onome čemu mislimo da nam život duguje. Postavljamo standarde koje niko ne može da zadovolji – odakle često proizilazi i naša grubost, ljutnja, anksioznost. I zato – učite i vježbajte zahvalnost i skromnost – poruka je psihoterapeutkinje i univerzitetske profesorice, Jasne Bajraktarević. Ona je u prvom ovogodišnjem Pressingu podcrtala kako je anksioznosti sve više jer se trudimo biti ono što će se drugima svidjeti, no, opažanja je propratila i nizom savjeta. Jedan od njih je i: “Radite na prirodnom i istinskom osjećaju prihvatanja sebe”.
“Skromnost, moral i stid – stvari su koje nam trebaju”, potencira na početku Bajraktarević.
“Roditelji su upali u zamku”
No, na javnoj sceni gledamo, uglavnom, suprotno. Svjedočimo, istovremeno, i u prodiranju tehnologije u sve pore života, stoga je jedno od osnovnih pitanja za Bajraktarević bilo – ko i kako nam danas odgaja djecu?
“Digitalne platforme i internet – i na dobar i na loš način. Više niko ne provjerava informacije. Nekada je obrazovni sistem bio filtrat informacija i znanja – toga više nema, ovo je lov u mutnom za sve one koji bi željeli da dobiju brzu moć, brzi novac, da diktiraju ljudima kako treba misliti”, naglašava Bajraktarević.
Roditelji su, stava je, upali u zamku.
“Već godinama smo snishodljivi prema djeci. Gubimo autoritet, a pokušavamo da ga vratimo na veoma loše načine. Roditelji nisu spremni da slušaju i osluškuju djecu. Nisu spremni da prihvate da je kazna mnogo manje djelotvorna nego nagrada. Roditelji trebaju da budu kul – tako što će pratiti veoma težak tinejdžerski dio života”, pojašnjava.
A tinejdžerski dio je, naglasila je Bajraktarević, postao epidemija.
Stoga, ne smijemo gubiti iz vida da ono što roditelji često zamisle kao djetetov put u sreću – to ne mora da bude.
“Sačekajte da vidite ambicije…Dajte im prostor, ali ih kanališite”, apeluje psihologinja.
“Sada imamo problem izuzetne agresije i neprepoznatljive sociopatije kod djece i roditelja”, tvrdi.
Na šta se ljudi danas najviše žale?
Koje to još probleme primjećuju stručnjaci u praksi i na šta se ljudi svojim psiholozima najčešće žale?
“Anksioznost, anksiozni napadi, distimija (‘predgrađe’ depresije), depresija… Ali, također, ljudi dolaze da bi porazgovarali kako bi unaprijedili sebe i svoj odnos prema životu. Vi dolazite kako biste čuli samog sebe”, naglasila je.
No, naučeni smo da živimo sa anksioznošću, i kada je nema – osjećamo se loše.
“Puno ljudi odlazi u inostranstvo. Dobili su poslove, obezbijedili sve što treba za porodicu, krenuli nekim mirnim životom – i tek tada dobili anksioznost. Zašto? Pa zato što nisu navikli na mir. Mi živimo u tenziji. Kada u jednom momentu ostajete bez nje, osjećate se loše. Mozak traži hranu – a to je i adrenalin, i sres”, pojasnila je. Sve češći su kod psihologa i takvi slučajevi, no srećom, dodala je Bajraktarević – odlazak psihologu već odavno nije tabu tema.
Ipak, anksioznosti je sve više jer se trudimo biti ono što će se drugima svidjeti.
“Tada gubimo i njih i sebe. Kada vide da ono za šta se predstavljamo nismo mi – ostavit će nas. Kada mi vidimo da smo ostavljeni – odlazimo u anksioznost koja je zapravo ono čega smo se bojali – da budemo odbačeni”, upozorila je Bajraktarević.
Upozorila je i na još jednu stvar: Bolnost usamljenosti postaje epidemija.
Zato – poradite na prirodnom i istinskom osjećaju prihvatanja sebe.
Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad
